Teško je u ovim trenucima živjeti u Osijeku. Večeras sam išla popratiti priredbu 12. dana makednoske kulture. Znala sam da će biti zabavno pa iako je bila subota, a kod kuće se roštiljalo, čak mi nije bilo teško pokupiti stvari i otići popratiti taj događaj.
Vozim se GPP-ovim autobusom, slušam mjuz i nekako neizbježno dođem do Urbanovog Astronauta. Ne znam zašto, ali ta stvar zaista zna kada će se naći na repertorau mog MP3 playera.
Gledam ulice kroz prozor busa i mislim si kako su do prije 15 godina zidovi zgrada na Vukovarskoj, ali i bilo kojoj drugoj ulici, čuvali leđa Osječana. Na njima su ostali tragovi ljudi koji su se bojali. Iskonski su se bojali za svoje obitelji, kuće, živote. Svakodnevno nas vesele nove boje starih fasada, ali nekako se ne da isprati ta gorčina koja živi u sjećanjima.
Uvijek sam prezirala ljude koji žive od prošlosti, koji se neprestano osvrću živeći na ružnim danima i pitanjima, gdje si bio '91? Možda će mi već sutra biti žao što sam pustila u opticaj ovaj post, ali imam potrebu. Možda i pivo, na žalost, Karlovačko (imamo goste) radi svoje, ali toliko se emocija večeras složilo da ih moram ispljuniti ako želim mirno spavat.
Zatvorili su tog Glavaša. Ne znam je li mi žao. Čitavo vrijeme tvrdim kako je sigurno kriv i kako je to zaslužio. Imamo osjećaj da se srce otima i da želi reći nešto drugo. Ne dam mu jer moja glava zna ZNA da nema opravdanja koji bi opravdao ubojstva metak u čelo. Razumijem sve ono što se događa na bojišnici, ali ubojstva u garaži, na Dravi... ne razumijem. I zato mi je žao Glavaša, žao mi je što si je to uopće dopustio. Žao mi je što uz njega pate ljudi koji to nisu zaslužili. Kojima je u tim trenucima na pameti bila samo domovina, i to ne Hrvatska, nego Slavonija, Osijek, njihovo dvorište na, možda Jugu 2. Da razjasnimo, ja sam teški lokal patriot i kada me netko pita što sam, prvo sam Šokica pa Slavonka. I zato mi je žao. Žao mi je što mnogi ne razumiju zbog čega je Glavaš zatvoren. Mnogi u njegovu uhićenju vide obezvređenje borbe za svoje dvorište. Mnogi u ovome vide pljuvačku u obraz, a to nije isto. Zločin se mora kazniti, ali ljudima koji su proživjeli to što su proživjeli to nikada neće biti jasno. I ne treba ih zbog toga osuđivati. Ako im ne možemo pomoći, možemo se za njih moliti.
Znate li da je za vrijeme 2. svjetskog rata u Rusiji postojala zgrada u kojoj je bila škola ili tako nešto, uglavnom ustanova s puno djece ili ljudi koji su poginuli kada je bombardirana iz zraka. Bila je sravnjena sa zemljom. Kasnije je na tom mjestu sagrađen Černobil. Negativna je energija privukla još više negativne energije.
Zato se bojim za moj Osijek i Slavoniju. Što će se još dogoditi sa zidovima koji su do nedavno bili zaštićeni s vrećama pijeska i gledali mrtve na ulicama? Voljela bih kada bi mogla sve Osječane izvući na ulice da svojim pljeskom i pjesmom istjeraju zle duhove iz grada i da se zlo nikada više ne vrati.
Makednoci su bili sjajni. Na kraju su članovi KUD-a Željezničar iz Osijeka zajedno s Vardarkama, Malim i velikim tancem otpjevali Makednosko devojče. Sjetila sam se svojih slikovnica iz djetinjstva. Bilo ih je sedam. Slovenija, Hrvatska, Srbija, Vojvodina, Kosovo, Crna gora i Makedonija. Opisivale su način života, prirodne ljepote, nošnju, hranu i tradiciju. Bili smo gotovo jedno o čemu je jučer na promociji dokumentarija Makedonsko kulturno društvo 1994. - 2006. kojega je napisao Blagoja Jovanovski, moj nekadašnji profesor Makedonskog jezika i književnosti pričao, također profesor Stare hrvatske književnosti, Stanislav Marjanović - poslije Strossmayera, a ispred Balaševića, najveća duša slavenska.
I zato mi je žao.
Post je objavljen 28.10.2006. u 21:41 sati.