Marketing
Nešto kao epilog
Mogla bih reći da će ovo biti svojevrsan epilog prošlom postu. Ne znam ni sama zašto ga pišem, u prvi mah nisam imala takvu namjeru. No inspirirana sam što vašim komentarima, što nekim osjećajima drugih koje susrećem, za koje mi je žao da se događaju, a koje mogu razumijeti iz prijašnjih iskustava. I naravno, jer vam ipak još ponešto želim reći, bolje reći ponoviti nešto od onoga što ste već čitali na ovom blogu.
Zaljubila sam se. Lijepo mi je. Sretna sam. I jednostavno ne znam bolje izraziti sve ono što osjećam. Nekad ni sebi samoj ne mogu objasniti, ni Njemu čak. Ali trudim se ako ne riječima, onda na druge načine. 
Ovo sam rekla manjim dijelom radi nekih kojima nije bilo jasno što sam htjela reći prošlim postom. Većim dijelom izrekla sam to, jer On ovo čita i jer će mu možda od ovoga biti (još) malo toplije oko srca. A voljela bih to. Treći je razlog taj što nekako želim zaključiti tu temu izlaganja osjećaja, barem onih najintimnijih. Ovaj blog se zove tako kako se zove. Vjerujem u ljubav, uvijek ću vjerovati, ali vi koji me čitate duže znate da ljubav nije jedina tema ovog bloga. Nije bila, a neće ni biti. Volim svoj blog u svom tom šarenilu tema, volim vam ponekad govoriti što osjećam, ali isto tako volim i ne govoriti sve ono što mi je na srcu i duši. Isto tako, volim biti takva kakva jesam. Bila zaljubljena ili ne. Što znači da ovaj blog neće biti ništa više ni manje ljubavni nego je bio.
Ono što sam još htjela dodati je nešto čega možda nekima u ovom trenutku fali. A čega je i meni falilo u nekim trenucima preispitivanja sebe same. U trenucima u kojima ste sami sa sobom, u kojima vam se vrte razni filmovi i u kojima koliki god optimisti bili, pesimizam ponekad zakuca na vrata. Čitajući jedan mail malo prije, naletjela sam na tugu iz ustiju mladog čovjeka. Onu tugu koju može izraziti netko tko osjeća da je usamljen, a želi voljeti i biti voljen. Ili možda onaj tko voli, ali mu isti osjećaj nije uzvraćen. Teško je uvjeriti nekoga da je jedini način koji jamči sreću - VJEROVATI. Ali ja upravo to želim napraviti nadajući se da će barem djelićem doprijeti do nekoga kome treba.
I ono o čemu sam već govorila, a i mnogi od vas su - biti ograničen u stavovima i sumnjati da preko neta možeš naći osobu koja će ti uljepšati (ionako lijep) život, znači živjeti u zabludi. Internet nudi puno više od praznog tipkanja u prazno. Sasvim sigurno da postoje i načini gubljenja vremena pričajući s ljudima tako da to vrlo vjerojatno neće uroditi posebnom vezom među dvoje ljudi, ma tko oni bili i ma što si međusobno značili. No, s jedne strane, odricati se takvog načina upoznavanja radi pojedinačnih slučajeva nema smisla baš kao što ni inače u životu nije dobro na osnovu pojedinačnih razočarenja donositi generalno negativne zaključke. S druge strane, baš nikad ne možemo znati u što se određen odnos u nekom trenutku x može pretvoriti pa unaprijed si zatvarati vrata koja se otvaraju nije najbolji izbor.
I na kraju, moram vam se zahvaliti. Svima. I na komentarima, i na mailovima, i na sms-ovima. Znala sam da ćete razumijeti ono što sam htjela reći, ali baš da ćete biti toliko sretni radi mene ... hvala vam. Mislim da ne bi valjalo kad vam ne bih dala pusicu. Cmok.
Post je objavljen 26.10.2006. u 00:09 sati.