Ma, nisam nestala, ne berem kadulju, nisam u nirvani, zapravo jesam, ubi me ova južina....kako pored koga prođeš, svi su "pritisnuti" o pod od tlaka, svi pušu, znoje se...i, što je najgore od svega, ne može se ništa raditi...i ono što moraš, radiš sa pola kapaciteta, i to jedva...
Čak se i djeca na glavobolje žale.
Što sam radila?
Pa, za početak, u nedjelju sam bila prvi put na utakmici, nogometnoj utakmici, moga jedinca, ljubi ga majka.Ma, onako kako je igrao rukomet, tako ide i sa nogometom, pun je volje, ali, u glavnom promatra utakmicu sa terena...;)))...ma, ljubi ga majka, baš mi je simpatičan...
A, ozbiljno, baš su dečki zgodni, mislim, ovi mali, imaju predivne dresove, plave hlačice, sa crvenim ušicima i crvene majice, ali ona lijepa, kardinal-crvena boja...baš su super.Jedinac je odigrao prvo poluvrijeme i odšepesao, sav krepan, do svlačionice, valjda je i trener skužio da mu treba cijelo poluvrijeme za tuširanje i spremanje, da bi bio na vrijeme gotov...a moj sin:))Nema šanse da taj ne bude posljednji, njemu se nigdje i nikada ne žuri...
Nakon malenih, igrali su seniori, naravno, svih vrsta i veličina...uh, ružno je to vidit ovako izbliza, pogotovo kad nemaš naviku ići na utakmice, svaki udarac, svaki zvuk se čini zastrašujućim...ali neka, kad su pametni, nek se lome. U biti, ja k'o ja,pratim uvijek nešto što ne bi trebala u tom trenutku, kako volim reći, vidim sve što ne treba. Gledam tu publiku, pa si mislim: pa, majku mu, djeca im igraju, zna se kakve se stvari događaju po velikim utakmicama, kako se ponašaju tzv. navijači...a nekolicina tih bajnih roditelja, posjetioca, tako se fino iskazala u izbacivanju svojih frustracija, da je to nešto neizrecivo...mislim, toliko psovki, toliko ljutnje, ali onako, za ozbiljno, toliko gnjusarija igračima i sucima, e, pa na jednoj ovakvoj neznamkojelige utakmici...
I naravno, sutra, kad pročitaju u novinama kako su navijači opet pravili sranja, boli se noževima i slično, čudom će se čuditi i snebivati...a gdje smo to, molim lijepo, naučili? Ispalo nam iz rukava? To mi sliči na ono kad otac vrišti na sina :"'Oćeš prestat psovat, pi*** ti ma ******!?"
Seniori? Hm, da.Osim što pojedinci voze jaaaako dobre aute, ima tu i mlađahnih, onako, vrlo, vrlo, vrlo zgodnih lica.Ma, kako sam fina.Opaka mama.
Osim toga, bila sam ja i malo po doktorima. Jedinac je neki dan otišao na probu zdrav, a nakon sat vremena izišao sa temperaturom i drhtavicom. I to je bilo to. Međutim, mamina ljubimica, sunce moje malo, već duže vrijeme pati od trbobolje. Boli je želudac...kad nešto pojede, dobro je jedno vrijeme, ali ubrzo nakon toga opet počne...
I tako, odosmo mi na UTZ - na Krku je ipak malo drugačije, možeš to obavit u jedan dan, bez čekanja...sve je ok, jedino ima puno zraka u crijevima,treba napraviti analizu na parazite i slične bedastoće...No ova opaka mama ima ono nešto što joj daje pravu dijagnozu...sve je to na bazi glave, znam ja...
Dokazano.
Jerbo, dijete je jučer lijepo otišlo sa talijanskoga, kao, boli je trbuh...I mic po mic, pričaj tu, vadi tamo, kaže ona meni u jednom momentu:"Ma, meni taj talijanski ne ide, a kad imam neki predmet koji mi ne ide, onda mene jako boli trbuh..."
Ma, naravno! Njega boli glava, nju trbuh, blago meni. No, šalu na stranu, moram iznaći način da to ispravimo, ne može cijeli život živjeti tako da svaku prepreku odreagira bolovima u želucu...a, eto, što ti je roditeljstvo. Naročito kad si opak, ovako k'o ja.
I šta ja to trubim o opakosti?
Pa, ne znam. Uopće ne znam zašto ostavljam takav dojam.
Možda radi korpulencije, jel', ali nisam baš nešto da stršim ni po visini ni po širini...možda radi toga što nikad nemam mira na jednom mjestu više od deset minuta, pa se muvam...možda zato što kad imam priliku, kažem ono što mislim?! Bit će da je to...obično, kad su nekakvi skupovi, sastanci, diskusije, nije da vodim glavnu riječ, ne dozvoljava mi pristojnost, ali obavezno kažem ono što mislim. Mislimo. Jer, znate kako je, svi misle isto, pričaju, žeste se, a kad to treba i izreći, svi, naravno, šute...
Možda radi boje kose.Radi broja cipela.
Ne tučem, ne čupam, ne udaram. Mada ponekad mislim kako bi se spasila da nekog dobro, ali dobro namlatim...ne, ne, ona fora sa jastucima ne pali, nije to to...
Možda previše mašem rukama kad pričam.
Možda se preglasno smijem.
Možda imam prejak glas, to je istina, ali to je dar od Boga.
Ah, mama, mama...
Možda previše vodim brigu o djeci, tuđoj i svojoj. Možda mi je previše stalo do toga da budu sita, suha, sigurna dovedena sigurno kući.
Možda sam previše utopijski nastrojena, pa vjerujem da će netko po mom ponašanju shvatiti što je bitno u životu. Možda.....
Ma, baljezgam bez veze.Južina.
Post je objavljen 25.10.2006. u 18:03 sati.