-Zašto se ne javljaš na telefon?
-Sorry. Nisam čula ili namjerno izbjegavam zvukove.
-Standardno! Dođi k meni zapaliti.
-Super! Baš mi se paljucka nešto.
Ušetale su u stan. Zbrljale neki sok i sjele na balkon.
-Moram ti pokazati nešto.
Donijela je ogromnu kutiju prepunu dječje odjeće. Preplavile su je boje. Oduvijek je voljela boje.
-Pogledaj. Ovo je za mog malca.
-Odlično! Tako frajerski.
-A vidi ovo. Ovo je za malenu.
Gledala je u crvenu haljinicu koja joj je prekrivala dlan i najednom ju je preplavio neki nepoznati osjećaj. Nije to bila ljubomora, zavist ili bol, ali bilo je nešto sa čime se još nije susrela. Pomalo joj se steglo srce. Barem je ona tako locirala to mjesto. Hrpetina emocija pojurila je kroz njezinu glavu i na tren je shvatila kako je čvrsto zaklopila oči. Pomalo kao da je postala svjesna. Haljinica koju je držala u ruci bila je namijenjena njegovom djetetu. Malom anđelu dubokog pogleda. Uvijek su je oči njegove djece podsjećale na njega. Iako nikako nije shvaćala kako može posjedovati toliku ljubav prema djeci koja nisu njezina, prema malim stvorenjima čijeg je oca pomalo voljela.
Život je takav. Rečenice su se nizale u glavi. Realnost je ovoga puta bila nemilosrdna. Mrzila ju je. Proklinjala sve godine koje nije postojala kada je on radio svoje prve korake. Godine kada je ona bila previše mala da shvati što znači voljeti nekoga. Godine kada je on volio druge. Tješila se mišlju kako je ipak dotakla Auroru Boreallis. Ovoga puta to je nije smirilo. Znala je. Oduvijek je znala, ali priznanje nije bilo lako prihvatiti. Nikada ni neće.
-Sviđa ti se?
-Naravno.
-Misliš da će se i starcima svidjeti?
-Ah, kako da ne. Prekrasno je. Voljela bih i ja jednom imati curicu.
-Nikad ne znaš. Možda ako je dobiješ, proslijedit će ti sve ovo.
-Da… Neka ostane na prvotnom možda.
Znala je da je odabrala teži put. Put za koji nije znala da će je odvesti toliko daleko. Isplati li se sve ovo? Živjeti život koji to i nije jer ne posjeduje sve one segmente na koje je čovjek navikao? Kao da je vidjela sebe u nekim budućim godinama kako ostaje uz čovjeka koji ju voli, kojega voli, ali njihove duše su previše različite da bi bile slične onome što je netko drugi pobudio u njoj. Znala je. Rekao joj je više puta kako je samo njegova i da je on bez obzira na sve njezin. Znala je i to da tome i nije tako. Znala je kakva je budućnost. Bila je spremna pomiriti se s njom. Ostati do kraja ili otići zauvijek. Nije važno iz čijeg života. Svog, njihovog ili njegovog. No, ostala je. Realnost joj je više puta opalila pljusku posred lica i naučila je kako ostati na nogama, a da ne posrne od siline udarca. Bila je tvrdoglava i inatljiva. Preponosna. Oduvijek. Zauvijek. Znala je da će je to jednom koštati. Dug uvijek dolazi na naplatu. U svom svojem zastrašujućem obliku.
I sada kada me traži savjet, kada bespomoćno pokušava izmoliti odobrenje ili neki logični zaključak, ja šutim. Što da kažem? Nemam odgovor. Na kraju progovaram:
-Tako si birala.
-Tako ću i platiti?
-Vjerojatno.
-Srećom?
-Ponekada.
-Tugom?
-Gotovo uvijek.
-Isplati se?
-Hm… Jedna bi osoba rekla: Isplati se. Kako ne!... Ja sam se držala toga.
-Ti bi?
-Ne znam.
-Barem jednom? Patila zbog nečeg za što misliš da vrijedi?
-Ne razmišljaj o tome na taj način. Nećeš daleko stići.
-A sad sam kao negdje?
-Dobila si više nego većina ljudi u cijelom životu. Budi zahvalna na tome. Bez obzira na bol. Sve je rizik. Boljet će. Kasnije će proći, a kada budeš stara, imat ćeš se čemu nasmijati. Netko nema uspomene. Ti ćeš ih imati. Sačuvaj samo one dobre.
-Samo one dobre… - ponovila je.
Ustala je i otišla do kompa. Čula sam klikanje miša iza svojih leđa. Dobro prepoznatljiva melodija i zatim riječi: Volio sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem…
Post je objavljen 24.10.2006. u 22:15 sati.