Marketing
1. Zašto i kako iliti svaki početak je težak, reče mister Darcy (dio Prvi)
Zaražen od nekih dobrih ljudi, prijatelja i poznanika, upuštam se u nepoznato.
Uhvatila me nekakva euforija pa mi se čini da ću bez po muke svakodnevno izbacivati jedan omanji Rat i mir, premda, poznavajući sebe, proći će i rat i pripadajući mir nego li obavim što sam naumio.
Suočenog pred ovim izazovom moja maštanja već me smještaju u tijelo onoga lika iz filma Love, Actually (Colina "mister Darcy" Firtha) koji unajmljuje kućicu u Francuskoj uz rijeku ili malo jezerce i gleda kroz prozor veličine čitavoga zida (valjda su to ti francuski prozori) u divotno zelenilo pred njim. Ispred njega u sobi, veličine brat bratu tridesetak kvadrata, na stolu od drva trešnje ili tikovine, stoji pisaća mašina (ili laptop, ne sjećam se najbolje, valjda je mašina, to djeluje romantičnije) i prazne stranice njegovoga budućeg romana.
Postoji nekoliko maleckih razlika oko kojih ne treba cjepidlačiti, ali kod njega je neko proljetno/jesenje popodne, a kod mene je mrkli mrak. Njemu kroz prozor cvrkuću lastavice, ševe ili tkogod cvrkuće na jugu Francuske u proljeće/jesen, dočim iza mojih leđa gospođa gledi u neku CSI seriju u kojoj namršteni agenti raspravljaju što bi umoreni sutra kakio da ga još uvijek nepoznati negativac nije skratio za glavu. Pred mojim stolom nema prozora, a radni prostor nije dovoljno velik ni da se mačka okrene bez da poruši sve oko sebe ("There is not enough room to swing a cat. A cat? Animal? Yes?" rekao bi Benigni u Down By Law).
Kad pogledam ravno pred sebe vidim zid, svježe obojan. Dosta je blizu, ako pružim ruku mogu čitav dlan nasloniti na njega. Noge držim ispod sebe jer ispred nema mjesta, stolica koju sam nedavno kupio naginje se ulijevo, jer je nisam montirao u potpunom skladu s uputama koje su bile priložene na onom papiriću, pa mi se čini da ću se svaki čas srušiti, srećom s te strane je još jedan zid pa nemam kamo.
Nemam baš neku jasnu ideju o čemu bih pisao, ali nadam se da će mi doći neko prosvjetljenje. Vani je dosta tiho, samo poneki auto zaškripi u okuci. Čujem zvono sa crkve, sitan je sat, u slušalicama mi Sinatra pjeva "Fly Me to the Moon" i baš mi je drago da sam počeo.
Post je objavljen 24.10.2006. u 09:02 sati.