Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/muskaracsbrkovima

Marketing

MOJA VELIKA GRESKA

Pocetkom mjeseca sam se zaletio na filmski vikend u Dubrovnik. To se pokazalo stetnim flash-backom. Ne samo da na filmskom festivalu nije bilo festivalske atmosfere, medija i publike nego mi je i kamera pala na pod, poslije cega je gledala zeleno. No, do tada sam vec bio snimio niz fotki pa se imam cime tjesiti. Ono sto je ostalo od tog povratka u juznu proslost (nekada sam bio filmskim kriticarom "Slobodne Dalmacije") mozete procitati ispod.

- Prvi dugomatrazni igrani film Branka Karabatica ,direktora Splitskog filmskog festivala, zove se "Najveca greska Alberta Einsteina" i prikazan je (premijerno?!) u sklopu 4. dubrovackog internacionalnog filmskog festivala. Pred cetvoro gledatelja (ukljucujuci i mene). Sto je potpuno normalno, obzirom da tom autoru (kao posljednjem predstavniku ekskluzivne splitske filmske skole ) i nije stalo do publike nego, naprotiv, do pozicije radikalnog eksperimentatora kojemu, u stvari, gledatelji nisu ni potrebni. Sto ih je manje to je, toboze, veca njegova neshvacenost tj. genijalnost u navodnicima i nadmocnost bez navodnika.

Problem je jedino u tomu sto njegov film ne drzi vodu niti u kljucnim scenaristicko-redateljskim cijevima pa ne moze ni u ostalima (cak ni glumackim). Koja je najveca greska Karabaticeva dugometraznog prvijenca ? Njegova megalomanska pretencioznost iz koje proizlaze sve ostale greske manjeg kalibra. Evo kako je njegov film predstavio sama sebe u festivalskom katalogu: "Kroz melodramatsku naraciju pokusava se problematzyirati pojam vremena i prostora, stvarnog i imaginarnog, dozivljenog i izmstanog,uobicajenog i neocekivanog. Sadrzaj filma se najbolje moze objasniti terminima Teorije kaosa: zaplet izgleda kao slucajnost, iako je model sistema predodredjen (determiniran) u smislu da je strogo definiran i ne posjeduje slucajne parametre."

Eto, bas tako i bas to je Karabatic pokusao problematizrati. I u tomu je skroz uspio, ako uspjehom nazovemo stvaranje problematicnog filma. Dugi niz problema pocinje vec od samoga naslova (Einsteina u filmu ima koliko i Zidova u sjedistu Hamasa), nastavlja se preko nesklada izmedju nabrijanih (a demodiranih) modernistickih izrazajnih postupaka i klimave postmodernisticke okvirne strukture pa sve do glumackih izvedbi (koje se sve redom doimaju nategnute osim par casnih iznimaka). U tom smislu Karabaticev film je totalno splitski tj. izmedju svih njegovih sastavnica zjapi duboki jaz. Jednostavno, rijeci nisu spojene sa slikom (cemui doprinosi i losa sinhronizacija) a splitsko narjecje zvuci toliko iritantno i antifilmski da je sada evidentno: splitski govoriti u pokretnim slikama je odbojno: Karabaticev film tako mozete komotno samo gledati (kao nijemi) ili samo slusati (kao kvazi-umni traktat) i pri tomu nista ne izgubiti nego mozda cak i dobiti neobican eksperimentalni dozivljaj. A to je zato jer je tog splitskog autora Split (u engleskom znacenju te rijeci: puikotina, raskol, rascijep) pobijedio gotovo na svim frontovima..

Sve te splitske sukobljene dvojnosti (vrijeme koje kao da stoji i prostor koji kao da se krece), stvarno (koje se Splicanima cini nestvarnim) i imaginarno (koje Splicani vide kao realno), dozivljeno (koje im djeluje kao zamisljeno) i izmastano (koje shvacaju kao empirijsko), uobicajeno (koje je zastrasujuce monotono) i neocekivano (koje ih pretjerano strasi), Karabaticev prvijenac toboze razrijesava uz pomoc jednog psa (koji je nota bene najuvjerljiviji filmski lik). Pas je, naime, jedini ne-Splicanin tj. bice koje ne trpi od pobrojanih razdirucih suprotnosti pa je izvan opasnosti od psihoticnih poremecaja i stoga sposoban normalno djelovati.

Ostali nisu. Kako zene na rubu zivcanoga sloma tako i muskarci koji su preko tog ruba presli.Glavni antijunak (Milivoj Beader) je traumatizirani branitelj koji ne moze razlikovati ono sto se dogadja u njegovom umu od onoga sto se dogadja njegovim udovima, njegova supruga (Bruna Bebic) ne razlikuje vjeru od nevjere a njegova kcer (Marija Skaricic) ne moze znati tko je od dvojice muskaraca autor njezine trudnoce. Jedina jasna razlika u tom splitskom stanju uma je ona koja dijeli selo od grada. Upravo na selu, na obroncima Kozjaka, dogodit ce se razrijesenje zapleta a od jedne stare seljanke glavni ce lik dobiti pravi savjet koji ce ga osloboditi njegove napredujuce psihoze. "Odluci se- ona ce mu reci. I poslusaj svoje srce".

Tako da na kraju mozemo reci da je Karabatic ipak uspio, barem na retorickom planu, izdici se nad splitskom psiho-pukotinom i izvuci svoj film iz kaoticnosti koja mu je prijetila raspadanjem strukture na slobodne radikale. Da je svoj film oslobodio isforsiranih modernistickih postupaka, citata i parafraza tj. da se oslobodio balasta stare splitske filmske skole i njezine jalove sklonosti tzv. cistom filmu (u cijoj cistoci ne moze prezivjeti ni jedan punokrvni ljudski lik), ovaj je tipicni splitski autor mogao napraviti ne samo splitski vec i europski film. Ovako je ostao ogranicen (ne samo determiniran nego i miniran) upravo onim splitskim ogranicenjima i hrvatskim minama zbog kojih se muce likovi njegova grada i filma.



Post je objavljen 23.10.2006. u 08:57 sati.