Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/poliglotna

Marketing

Danas sam bila s Janom i Martom u parku-šumarku. Ponijela sam Schöner Wohnen, otkako je počela škola ne stižem u miru ni prelistati časopis. No, kako sam se dosad već bezbroj puta uvjerila, u parku ne mogu čitati, osim ako sam sama. Ne mogu pustiti djecu s oka i čekati da se izigraju, nakon čega bih ja trebala zatvoriti svoje štivo, upaliti auto i odvesti ih doma. Nema šanse!! Moram ih gledati, paziti, tu i tamo opomenuti, a u najaktivnijem slučaju se i ja igram... Jana je u nekoj bijesnoj istraživačkoj fazi kad se penje na sve što oko vidi, a kako inače nije baš pretjerano spretna i smjela, puštam ju da vidim dokle će to ići, strepeći istovremeno da mi se dijete ne polomi.

Sjedim ja tako na klupici, malo gledam djecu, malo pokušavam ćirnuti bar slike u časopisu, kad dođe jedna brojna obitelj. Roditelji mojih godina s petoro male i vesele djece. Tata i mama sjedoše na klupicu pričajući nešto i smijući se, jedna beba je bila u kolicima zabavljena skidanjem čarapica, a onih četvoro se rastrčaše na sve strane. Tata i mama ih uopće ne gledaju, curica se popela na penjalicu i visi s nje smijući se, brat ju gađa nekakvim drvcima, oni se očito odlično zabavljaju, ali meni polako postaju naporni, nije lako paziti na šestoro djece (mojih dvoje i ovih četvoro).
Najmanjem (ne računajući onoga u kolicima) je nešto upalo u sandalicu, došepao je do mame da to sredi, ona je sredila i on je odjurio, a roditelji su se vratili svom živom razgovoru. Ja sam se štrecala svako malo jer je curica s penjalice krenula na vrh konstrukcije s koje visi ljuljačka, brat ju je hrabrio, no za to vrijeme je maleni u sandalicama htio na tobogan, ali ne ljestvama, nego toboganom na vrh, glatkom stranom, svako malo je proklizavao, dok sam ja bivala sve umornija.
Nitko od mene, doduše, nije tražio da ja pazim na tu djecu, ali ja jednostavno nisam mogla ne gledati ih, ili pak gledati ih, a ne plašiti se i strepiti. Preslatki su, veseli i prpošni, ali i poprilično nestašni. I sad mene pojede pitanje KAKO su njihovi roditelji postigli tu roditeljsku nirvanu kad mogu tako mirno gledati jedno u drugo i razgovarati, a ovih četvoro malih raubera rastura parkić?! Moja se Jana popne na penjalicu, ja odmah ostavljam časopis i torbu iz krila spuštam na klupu pored sebe da mogu brže startati ako bude trebalo trčati joj u pomoć. Zašto sam ja takva? Ja bih isto htjela pustiti djecu i raditi nešto što volim, a one nek se igraju same. Ali ne mogu. Što će biti kad rodim još jedno ili dvoje djece i ne mognem stići na sve strane?! Ponekad se toliko uplašim da skoro odustanem od sna o brojnoj obitelji, ali onda opet... Ne mogu se pomiriti s tim da nas je samo četvoro, oduvijek sam maštala o obitelji koja će "upadati u oči", voljela bih da nas ima puno, samo ne znam kako će moji prebrižni živci to izdržati... I'll keep you posted!

Post je objavljen 23.10.2006. u 00:20 sati.