24.03.2006., petak
došlo vrijeme da se krene dalje..s blogom, jel..kao što neki i znaju, nedavno mi je bio rođendan. 14.3. moj 19. rođendan. nakon svega, mogu se veseliti i misliti: ''doživjela sam ga! uspjela sam doživjeti svoj 19. rođendan!''. možda se čini glupavo, ali..neznam..ja sam zaista mislila da neću doživjeti ni punoljetnost kako je bilo krenulo. a krenulo je loše..jako loše.. no, možda da počnem tamo gdje je priča stala. u vlaku.ukrcala sam se. krenula u ništa. kao nikada dotad, imala sam osjećaj da je ovo zapravo moj - početak kraja. kraj jednog života. first day of the rest of may life..kako god. vlak je bio jedan od onih superudobnih, onih od kojih se zapitate ''zašto se kvragu ne mogu voziti na posao vlakom?'', ali ja na to nisam ni obraćala pozornost. nad mene se nadvio neki crni oblak i nije mi dao mira. na hodniku su se neka djeca naguravala, vrištala i drečala a ja sam poželjela uzeti bar jedno od te djece i zdrobiti im mali vratić samo da ta vriska prestane. našla sam kupe u kojem sam bila sama. ali zapravo nisam bila sama, nikako. tu su bile jebene misli. moje jebene misli. ponekad mislim da stvarno previše razmišljam. u glavi sam pokušavala pronaći neki razlog, pokušati opravdati svoju staru za to što je učinila. ja je nisam mrzila. nikako. meni moja stara ne znači ništa. danas je ona meni gotovo potpuno stranac. ali volim je, i to jako. mrzim je i ne znači mi ništa. volim je i znači mi sve. kako pomiriti te osjećaje? ja se i danas nakon svega trudim oprostiti joj. neznam hoću li uspjeti. ja nikad ne zaboravljam ništa, pa tako neću ni ovo. i to mi sve nije dalo mira na putu do zagreba. pomisao da sam ostala bez igdje ikoga me zgromila kad sam došla u zagreb. izašla iz vlaka. sjela na klupu. prvi put sama u tako velikom gradu. prvo što sam pomislila kad sam pogledala okolo je bila ta misao o veličini. zagreb? najveći grad na svijetu. još veći za onog tko je bio tako malen. a ja sam bila mala, mala.. iza mene su iz vlaka izlazili mnogi ljudi. svih je netko dočekao. svatko je nekome dao pusu, zagrlio se, razveselio. tko se veselio meni? nitko. niti sam se ja veselila ičemu. neko sam vrijeme stajala na kolodvoru. pokušavala sam smisliti što dalje. ništa. neznam. krenula sam sa kolodvora jer su me ljudi već počeli čudno promatrati. došla sam u središte grada, na onaj jebeni trg sa jelačićem na konju. sjela sam na klupicu. kraj mene su ovaj puta prolazile čitave obitelji. mala djeca, roditelji, prijatelji, svi.. nitko me nije primjećivao. zašto i bi? tko sam ima ja da me primijete? ma nitko. kraj mene je na klupicu sjeo neki dečko. poskrivećki me promatrao. zbog nečega u njegovom pogledu mi je jako ličio na mene. što je to bilo? izgubljenost? nemoć? neznam.. pokušavao je nešto reći, ali se svaki put predomislio i okrenuo glavu. izgubila sam živce. kriknula sam na njega.-što hoćeš?? zašto me gledaš? pa reci nešto ako želiš!!prepao se. odmaknuo se od mene. tužnim, najtužnijim glasom koji sam ikada čula promrmljao je-oprosti..ostala sam zapanjena. to mi je do dan danas jedna od najčudnijih stvari koja mi se u životu desila. kad je to izgovorio, njegovo lice kao da je na tren postalo moje. vidjela sam se. onda sam se i ja prepala. dečko je otišao i na klupici pustio jedan od onih časopisa s oglasima. odlučila sam ga prelistati i možda pokušati naći neki zanimljivi oglas koji bi mi mogao koristiti. došla sam do dijela u kojem su se tražili cimeri za stan. pronašla sam jedan zanimljivi oglas, strpala ga u džep i odjednom zastala. postoje li neki trenuci u kojima uhvatite sami sebe kako nešto nesvjesno radite? možda to niste htjeli, a ipak ste to učinili? meni je to bio jedan takav trenutak. nesvjesno sam strpala oglas u džep i zaključila da je vrijeme da krenem jer su me neke ženske s place počele čudno gledati i došaptavati se. trebam li reći da samo još bila u modricama i šepala? ako se pridoda moj izgubljeni pogled, jasno je zašto su me gledale. počela sam hodati. lijevo - desno. bez cilja. povremeno bih zastajala, praveći se da gledam izloge. onda je počela kiša. dugo mi je trebalo da nađem neki zaklon, a dotad sam ionako već bila mokra do kože. čudno kako se brzo uspjela ispraznit cijela ulica. svi su se nekud razbježali. stajala sam tamo, osjećala se poput jebeni pale sam na svijetu. hvala bogu, kiša je popustila nakon pola sata, ali je, nažalost, zahladnilo. nikad dobro. kad sam počela cvokotat, skužila sam da je vrijeme da bih se trebala negdje osušiti. izabrala sam jedan kafić koji je izgledao dovoljno pristojno da mi se nitko ne približava. neznam do kad sam tamo ostala. valjda nekoliko sati. možete li zamisliti jadnijeg prizora? jedna cura sama sjedi za stolom par sati? bilo mi je tako grozno..onda sam morala otići jer se kafić ispraznio. kamo sad? opet u šetnju. već se smračilo, ustvari, pao je mrak već odavno. sad sam s etek zabrinula. gdje ću prespavati? tako sam došla i do nekog parka i našla neku klupicu koja mi se učinila dovoljno sigurnom. nadala sam se da ipak neću zaspat da me netko ne bi pokrao, jer su se okolko skupljali neki sumnjivi tipovi.
Post je objavljen 21.10.2006. u 18:18 sati.