Canosa di Puglia. Za ovu zabit na jugu Italije ne biste nikad ni čuli (kao ni ja) da moj svekar-to-be nije odande. Njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva tamo je 30.9. oženio sina na jednom uistinu čudesnom vjenčanju.
Potcrtat ću odmah dvije činjenice: 1. ja, pametnjakovićka koja sve zna i u sve se razumije, ostala sam k'o mali seljo kad sam ugledala svu tu raskoš. Kad bi sva vjenčanja bila ovakva, rado bih išla na svako.(ovako muku mučim čim stigne kakva pozivnica, a stiže ih previše zadnjih godina)
2. jasno da "kol'ko para, tol'ko muzike", ali ovdje se moglo vidjeti kako to izgleda kad bogati ljudi IMAJU ukusa. Dakle nešto što u Lijepoj našoj niste mogli vidjeti ni u novinama.
Sveki, Đurek i ja došli smo kod mladoženje još prijepodne. Vladala je opća uzbuđenost zbog koje se peglom, saftovima i zajedničkim snagama nespretnosti uništavalo košulje i kravate za navečer.
Tamo smo i ručali onaj fenomenalni, obilni, delikatesni, južnjački ručak (naravno, točno u 13h00!).
Mladoženjina mama me izvukla iz komplicirane situacije traženja torbice i cipela po dućanima koji rade do 12h s pauzom sve do 18h (pa do 22h i subotom!!!). Cipele mi je na kraju i poklonila (znate kak mi jadni Istočnjaci nemamo za kruh) tak da sam sad ponosna vlasnica para srebrnih sandala kakve si nikad ne bih kupila ali bi mi se sviđalo imati.
Bitno je napomenuti da je mladoženjina obitelj ugledna obitelj lokalnih bankara (sa svim počastima koje uz to idu na ovoj geografskoj dužini/širini). Mladenci su se vjenčali u lokalnoj katedrali na ceremoniji od dva sata kojoj je prisustvovao gotovo cijeli grad. Mladu smo prvi put vidjeli pred crkvom i osim što su sve mladenke na taj veliki dan lijepe (iako je to za neke teško i zamisliti), ova konkretno je bila toliko lijepa da se mladoženja eventualno trebao brinuti da se ona njemu neće pojaviti u crkvi (kao odgovor na njegov komentar da već 3 dana razmišlja da bi najradije zbrisao). Prava južnjačka ljepotica! A on polu-Arapin, ali totalno zakon lik!Ona je učiteljica u lokalnoj osnovnoj pa su ju na izlazu dočekali svi njezini đaci s balonima "živjeli mladenci!" i konfetima.
Nakon crkve smo se uputili u rezidenciju "Čarobnjakov vrt" (hrv. "sala za pireve") koja je zapravo nekakva luksuzna viletina s vrtom koji jest istinska čarolija!Na tih nekoliko hektara usred gotovo-pustinje, nalazi se engleska tratina s božanstvenim fontanama, palmama i ostalim drvećem predstavnicima južnjačke flore.
Slobodni ste se rugati ovoj opservaciji: dok smo ulazili na posjed ugledala sam popriličan broj razbijača na glavnom ulazu i pomislila na sve one naše cure koje su otišle u Italiju u potrazi za menekenskom karijerom, a na kraju su završile kao escort dame i kako im je ovakav luksuz negdje debelo prisjeo.
No, vratimo se na lijepe stvari: večera je bila organizirana u 3 dijela. Iako se meni u početku činilo da se na imanju održava još nekoliko svadbi, zapravo je sve bilo za nas. Predjelo se služilo u ogromnoj sjenici iza vile, glavno jelo u svečanoj dvorani u vili, a deserti u prednjem parku. Sve je bilo besprijekorno, svaki detalj na svom mjestu - cvjetni aranžmani, srebrni beštek, predivni stolnjaci od najfinijeg pamuka do poda, nadstolnjaci od sitne čipke. Na svakom od tri mjesta aranžmani su bili drugačiji. Pod sjenicom je svirao gudački kvartet, pio se Veuve Cliquot i jelo preko 15 vrsti predjela. Hrana i piće čitavu su večer pokazivali ono najbolje od regionalnih specijaliteta. Točila su se najbolja apulska vina, a glavno jelo su bili morski plodovi na sve moguće načine. 5 različitih primo piatto, 3 secondo piatto. Najela sam se riba i školjaka kao nikad dosad. Vrhunac večere je svakako bio jastog. Zamislite kako preko 200 uzvanika brste svaki svog jastoga... Ah! Dekadencija, dekadencija...
Sala u kojoj se služilo glavno jelo je izvrstan primjer kako izgleda uistinu glamurozan interijer, bez traga kiča unatoč prisutnosti mramora, pozlate i kristalnih lustera. Rasvjetni efekti iskorišteni su maksimalno, a muzika uistinu prilagođena za svakoga bez bježanja u neukus. Naime, imali su D.J.a što toplo preporučam svakome nakon još jednog benda fijaska sa svadbe od prošlog vikenda.
Mladenci su ZNALI plesati i prvi ples im je bio na jednu lijepu i neklišeiziranu pjesmu. Svi gosti su HTJELI i ZNALI plesati (i stari i mladi). Svi su bili predivno obučeni, bez onog kiča karakterističnog za vjenčanja. Nije bilo potrebe da žene plešu sa ženama jer su njihovi partneri, a i ostali muškarci ŽELJELI plesati.
Inače, moji osobni favoriti na svakom plesnjaku u Italiji su oni parovi sa 30+ godina bračnog staža koji strastvenim tangom još uvijek paraju podij!Zamislite si te gracilne bačvice! Ondje su ljudi većinom niži i okrugliji od talijanskog prosjeka, iako su žene u godinama u nevjerojatnoj formi i izvrsno očuvane.
Vrhunac glazbenog nastupa bile su dvije točke: jazz klavijaturist svira the best of Sinatra & co., a neka-vrsta-Vlatka-Stefanovskog svira Pink Floyd na gitari.
Za desert i svadbenu tortu trebalo se premjestiti u vrt (asocijacija: Caserta, Schonbrunn, vidi park) gdje se službeno nalazi RAJ ZEMALJSKI! barem je tu večer bio tamo. Sjetite se onih bajki iz djetinjstva u kojima likovi imaju posla sa slatkišima, tortama i kolačima u izobilju...To je bilo to! (he-he, bez vještice)
Ja sam skoro umrla od sreće (obdukcija bi dokazala da je došlo do istovremenog gušenja hranom i zastoja rada srca zbog prevelike količine šećera u organizmu).
Sve je završilo u pola 4 ujutro (normalna svadba, a ne kao na Sjeveru gdje počnu od jutra pa im gosti popodne spavaju za stolom) i bio je to savršen tajming. Mislim da više nitko nije mogao. Znate kad prepoznate onaj savršeni trenutak za otići doma?
Dok smo odlazili razmišljali smo koliku ekološku katastrofu uzrokuje održavanje tih nekoliko hektara zelenila usred pustinje i čiji je to prljav novac stavljen na raspolaganje našoj ugodi...
Sara
P.S. O Savršenom drugi put, post je ionako malo podulji
Post je objavljen 20.10.2006. u 13:28 sati.