TETA JASNA I BOJAN
Djetinjstvo ponekad zna biti jako okrutno. Pogotovo ako jedete sporo i još k tome idete u vrtić. Takva je bila Bojanova situacija. Teška i nemilosrdna.
Volio je jesti svu hranu, no kao i večini djece, juhice i čušpajzi nisu bili omiljeni zalogajčići. Međutim dobro odgojeno dijete poput njega jelo je apsolutno sve. Jedini je problem bio to što je jeo jako sporo. Ispraznio bi tanjur do kraja ali je za to trebalo vremena. Nije mu smetalo ni to što bi se hrana već odavno ohladila.
Bojan je, kao i večina djece zaposlenih roditelja koji nemaju baka-servis ili novca za dadilju, išao u vrtić. Htjeli-ne-htjeli, u vrtiću ima djece koju tete više vole, ali ima i teta koje djeca više vole. Teta Jasna nije bila jedna od njih. Djeca su je slušala – uglavnom, ali je nisu preferirala. Bila je dosadna i monotona, a ponekad i aždaja i tiranin.
Kad je ručak zahvatila smjena tete Jasne, jadnom je Bojanu uvijek bila lopta u grlu. Nekako mu je to teško padalo.
- „Bojane poŽURI! Jedeš taj čušpajz već pola sata!“
- „Evo sad ću, teta, šamo malo!“
I tako bi to trajalo i trajalo. Bojan ne bi stigao do glavnog jela i ostao bi gladan. O tome je radije šutio da se teta Jasna još ne bi i ljutila.
Jednog lijepog dana na repertoaru za ručak bila je juhica, a nakon nje pire-krumpur, špinat i kajgana. Mmm, Bojanu bi curile sline od same pomisli na to. Ali postojala je prepreka – juha. Treba prvo pojesti juhu.
Došla juhica u tanjur i krenuo Bojan u akciju. Jede Bojan, jede, jede, ali nikad kraja. Kao da ima kamenje umjesto rezanaca i mrkvice.
Ostala djeca već odavno uživaju u špinatu, krumpiru i jajima. Njemu sve miriše i to mu teže ide juha.
Teta Jasna je opet krenula u napad!
- „Bojane poŽURI!“
Međutim, toga je dana bila osobito neraspoložena, pa mu je rekla:
- „Ako ne pojedeš juhu dok nabrojim do 10, stavit ću ti ostalu hranu u tu juhu!!!“
I naravno da Bojan nije uspio pojesti svu juhu, pogotovo pod takvim pritiskom. A teta Jasna ispunjava svoja obećanja i nakon nimalo sporo odbrojanih 10, teta Jasna je glavno jelo sasula u Bojanov tanjur još uvijek napola pun juhe.
Bojan očajan, tužan, s knedlom u grlu, na rubu suza – u trenutku uzima tanjur pun hrane i malim spretnim rukicama okreče ga i sve izbacuje na pod i ponosno (s dozom straha) vikne:
- „Onda neću uopće jesti!!!“
Djeca su u čudu zinula, a teti Jasni se gotovo vidjela para iz ušiju.
Ostatak dana Bojan je proveo u kazni, a za tu je scenu saznao cijeli vrtić i, naravno, Bojanovi roditelji. I oni su ga dobro isšpotali, ali su isto tako poduzeli nešto da ga se više ne sili jesti juhu ako ne može.
Od tada je mogao normalno uživati u hrani koju je volio.
Post je objavljen 21.10.2006. u 09:02 sati.