Evo kako sam obećala napisat ću post.Al ovaj put mnogo boli što razdire mi dušu,što me tjera da zaplačem kao da mi duša ništa ne vrijedi....bila sam sretna i živjela sam kao sirena...osjećala sam istovremeno i veselje i toplinu onog tko me voli...al to je odjednom preraslo u prah...čemu da živim kad moje srce više nije isto...kad sam kao biljka što uvene..raspadam se kao slagalica...nisam više ona stara..a najviše me boli što sam vjerovala u nešto što je bila bajka...volim ga..al nemogu samo tako oprostiti prevaru...nije to mala stvar..bio je on za mene leptir koji mi je unio sreću u moj život i ono najsjajnije sunce što pušta zrake u najljepše doba dana...ili ono sunce što mi šalje najljepši osmijeh u sutonu...mislila sam da je drugačiji od svih onih suprotnog nam spola...a bila je to pogreška...oni su anđeli s pogreškom..boli me jer tko će s menom one zalaske sunca i gledati mjesec u ponoć i tko će mi se penjat po prozoru da mi da pusu za laku noć...i kome ću zaplakati na naručju kad će mi bit najteže...
Sve je bilo lijepo kao uspavanka dok nije ona,moja best frendica uništila tu idilu...uvijek je govorila kako joj on smeta,da ga ne podnosi i ostale gluposti...nekad smo znale posvađat...al nisam htjela riskirat svoju ljubav zbog nje...a prošli tjedan me frendica pozvala u kino jer sam bila u depri i tak...izašla sam ipak da malo udahnem svježeg zraka...film mi je malo pomagao,al ono što sam ugledala u parku bogme nije...pazite ovo vidim svoje best frendicu kako se ljubi s mojim dečkom...al uvijek je govorila kako joj on smeta...mislim ono halo Maja tebi ni dobro..al dobro...a pametna Irena je viknula Martine vidi tko je tu...on je sam problijedilo..okrenula sam se i otišla doma..a on nije ni potrčao za mnom niti ništ...samo mi je poslao poruku rekavši u njoj:˝Sorry,jednom si morala saznat za to...˝.mislim ono Martine hvala ti na tako ugodnom trenutku...al doma sam se rasplakala..nije mi bilo svejedno..suze su tekle same od sebe...ja sam mu drugi dan pred čitavim razredom dala nogu..osramotila sam ga tako jako da je nasrnuo na mene...al ipak ima nekih ljudi iz razreda koji su stali na moju stranu...pred njim se ponašam kao ful jaka...al srce i plače...nisam ja toliko snažna...mrzim ga i istovremeno još volim...
E da ima još toga..al u idućem postu jer znam da ovaj nećete pročitat pročitat do kraja..a možda se nađe koja iznimka....evo vam pjesmica koja mi je sad najljepša..
Pusa:=)
Lana Jurčević_Otkad nema
Otkad te nema u mom životu
Sve je poprimilo žalosnu notu
Nebo je sivo ko oči tvoje
Samo je magla uvijek iste boje
Otkad te nema ovdje mene
Moje je cvijeće suho i vene
Osjećam valjda
Zlo mi se sprema
Jer ja sam bolna otkad te nema
Lana Jurčević_Ovo nije istina
Ovo nije istina
Tu pred mojim očima
Ti si mene izdao tako lagano
Zašto sada varaš me
Kad sa mnom imaš sve
Da si je bar odveo negdje daleko...
Post je objavljen 19.10.2006. u 18:44 sati.