Pregled posta

Koliko nam je potreban mozak?

Kada je na Sveučilištu u Sheffield-u u Engleskoj, doktor primio jednog od svojih studenata zbog neke manje ozlijede primjetio je da je glava studenta malo veća od prosjeka. Proslijedio ga je na neurologiju kod profesora John Lorber-a na snimanje glave (CAT). Rezultat pregleda pokazao se dosta nevjerovatnim, naime umjesto dvije hemisfere koje bi ispunjavale prostor lubanje, u studentovoj glavi nalazilo se manje od 1 mm cerebralnog tkiva - odnosno laički rečeno taj čovjek uistinu nije imao mozga. Kao paradoks svemu tome student je imao IQ 126, i dobro mu je išao studij.

Prema onome malo što znamo o neurologiji student je po svim pravilima trebao biti mrtav, te nije čudno što je takav nalaz začuđivao u istoj mjeri koliko je i fascinirao. No to nije bio izoliran slučaj. 1970 godine u New Yorku na autopsiji čovjeka od otprilike 35 godine ustanovljeno je kako ni on nije imao mozak.Profesor Lorber je otkrio još ljudi sa istim nedostatkom, no ipak su živjeli posve normalnim životom.

Ovaj paradoks povukao je mnoga pitanja. Jedno od njih je: gdje pohranjujemo memoriju? Ja sam kroz osnovnu i srednju školu naučila da je za takvu sposobnost "kriv" mozak. No, očito, bar u slučaju ovih ljudi - to nije istina. No ukoliko mozak nije taj u kojem pohranjujemo sjećanja i iskustva, kako bi naučiti živjeti - čemu on služi? Gdje se nalazi inteligencija i o čemu ovisi? Gdje je naš um?

Dr. Rupert Sheldrake imao je zanimljiv pristup ovom pitanju. Smatrao je kako mozak nije medij za pohranjivanje podataka, već samo prijamnik koji otvara vrata prošlosti prilikom dozivanja određenog sjećanja, odnosno znanja - uspoređujući takav "mehanizam" s radiom koji prima signale iz prošlosti. Naravno kako se Sheldrake bavio rubnim područjem znanosti, često je diskreditiran zbog svojih "vizija" no kako možemo suditi njegovoj ideji kad ni sami nismo sigurni u to područje znanosti.

Mozak se kao i svi organi našeg tijela sastoji od stanica koje imaju svoju memoriju sadržanu u vlastitoj DNA, "komuniciraju" putem kemijskih reakcija i to je u biti to. One nisu sposobne primit memoriju u smislu kako govoriti određenim jezikom, kako hodati, do najbizarnijih stvari poput što smo posljednje pojeli. Sustav pamćenja zahtjeva neku višu svjesnu radnju.