Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bluf

Marketing

moja razmišljanja

Photo by: Mišić
- Reta ispod auta



ZAŠTO IMAM PSA??

Jučer se na poslu u razgovoru među kolegama razvila tema o psima. To je uvijek neiscrpna tema puna zanimljivosti, događaja, smiješnih situacija i slatkih nježnosti.
Jedan od kolega je u žalosti rekao da će svog psa ovaj tjedan voditi na injekciju (ne moram naglašavati koju). Da se već sad osjeća kao ubojica, ali psu su sve funkcije otkazale, jedino što leži i diše. Ne može jesti, piti, hodati, ne čuje i ne vidi. Star je, i koliko to bilo brutalno, okrutno i previše tužno to je možda najbolje rješenje. Jer, spasa mu nema i neće biti bolje.
Naravno da sam, kao velika ljubiteljica pasa i vlasnica jedne kujice, odmah iskreno suosjećala s kolegom, ali sam se i zapitala: „Što i kako ću ja kada Retica bude stara? Hoće li i ona tako onemoćati? Hoću li i ja nju morati voditi na injekciju?“ Umirala sam od tuge i ronila suze kada je išla na operaciju – ne želim ni zamišljati kako će biti kada...kako bi mi bilo onda....ako bi morala na injekciju...
Bilo bi mi grozno! Pregrozno! A što više slušam priče na temu životinja, sve mi se čini da će i u našoj (Reta i ja) situaciji biti vrlo slično, ako ne i jednako.
S druge strane, tko smo mi ljudi da odredimo kad je najbolje to učiniti i da li to uopće učiniti, no to je jedna tema u koju ne bih sada ulazila!

Onda si mislim: treba li mi to u životu? To da budem toliko tužna na kraju?
NARAVNO!! Što god da se dogodilo na kraju, uvijek ću imati onih 10, 12, 15 (nadam se i više) godina provedenih s mojom mezimicom. Ništa mi ne može zamijeniti to veselje koje mi ona pruža. Sve te male i velike radosti i vesele trenutke koje proživljavam svakodnevno s njom nitko mi ne može izbrisati iz glave – nikad (osim eventualno jednog dana gospodin Alzheimer ili gospođa Skleroza, ali i to se nadam da neće).
Uživam u svakom trenutku s njom.
Fascinira me činjenica da ona, ili životinje općenito (neke više, neke manje) mogu komunicirati s ljudima i mi s njima, a da nismo prolazili nikakve škole da bismo naučili njihov „jezik“. Svaki njen pogled ima svoje KONKRETNO značenje – pitanje, zbunjenost, molbu, ljutnju, žalost, bol, veselje, nestrpljivost...
Svakim svojim pokretom govori mi nešto drugo – potiče na igru, traži nježnost, ukazuje na nešto ili daje do znanja da je vrijeme za šetnju.
Svaki njen zvuk ima informaciju.
Sve što radi i način na koji to radi meni govori jako puno toga. I to mi je neprocjenjiva radost.
Svakim danom me oduševi nečim novim, nekim novim blesavim pokretom (jako je šlampava pa se npr. spopikne o svoju nogu ili zabije u parkirani auto jer ne gleda kud hoda) ili time da razumije što joj govorim/pokazujem iako je nikad nisam učila to da recimo pokaže ili donese neki predmet.

I mogu svjesno reći da mi je život puno ljepši od kad je imam. Uz sva mala živciranja koja prolazim uz nju jer to je tako ako želim imati dobro odgojenog psa i sva sitna odricanja radi nje (nije to puno, ali opet je financijski trošak ako želim da je pas zdrav) i uz sve neprospavane noći dok je bila štene ili ako je bolesna – JEDNU SEKUNDU NE BIH MIJENJALA!!!
(Što će tek biti ako ću imati dijete??..hehe..)

Činjenica je da se nikome niti jedan čovijek svaki put, ali baš svaki put ne veseli kao što to čini životinja. I sve to vrijedi neprocjenjivo mnogo tako da želim uvijek imati psa bez obzira na to koliko je težak kraj.


Post je objavljen 18.10.2006. u 14:04 sati.