ljudi...moram napisat još jedan post...
za čovjeka koji jede lignje od 40 kuna...za mene u vinskom buretu...i za ono što smo zajedno prošli...sa 17 je našao 15,sa 18 je našao 16, a sa 19...ko zna...post je očovjeku iznimne psihe...
psiha koja može izrasti u mahatma ghandija ako se dobro oblikuje...što je zapravo nemoguće jer je u mojoj blizini...kako opisati tog siromašnog čovjeka koji jede lignje u najskupljem restoranu...zapravo nema opisa...mogu samo reći moj doživljaj toga naizgled ofucanog,izboranog i naboranog starca...izvana izgleda kao još jedna dali-eva kompozicija...neposloženo...nabacano...prljavo...ali nekako prodorno...možda to leži u očima...najbolje će znati njegovih 15 i 16...iznutra...se čini neozbiljnim i nebojažljivim dječačićem...nema prepreke koju ne može prijeći,preskoćiti...preletjeti...
kad je teško srasta u staru maslinu i kao da ima sto godina njegove iskrene riječi pogađaju u srce...i dublje...kroz malo vremena između nas prošle su već mnoge zime...godine kao da su proletjele...a mi kao tek isklesane skulpture stojimo na vjetru koji se odbija od nas...vjetar i bura lome se na nama...njegovi pogledi...nema riječi ...kao kada u jesenje jutro dok gledate otpadanje crvenog lišća pomiluje blagi povjetarac...osmjeh...šala...vic...ha...njegov hod...
moram ti priznati da sam uvenuo kad si rekao...kao brat kojeg nisam imao...uvenuo je dio mene...da bi napravio mjesta za nešto novo veće...ovo još nisam doživio...plakali smo zajedno...nevjerujem...nekad nedobijem ni hvala...a dobio sam hvala...kao...kao da sam poletio...
vrijeme se čini beznačajnom...beskorisnim...neodlučnim...hvala ti...probudio si me kad mi je to najviše trebalo...sve je bilo crno...sivo...ali kraj tebe crne ne postoi zar ne...nemože preživjeti...napadaš ju potiho i kao da sa ruže nestaje lišaj ponovno diše...cvjeta...ma cvjeta u svojim najsjajnijim bojama...
stoga brate moj posvećujem ti ovu pjesmu
3 DOORS DOWN
"I Feel You"
They gave me a life that’s not so easy to live
And then they sent me on my way
I left my love and forgot my dreams
I lost them along the way
Those little things you say
When words mean so much
You never back down
And they all shy away
You always listen to me
And what do I get to get me through these sleepless nights?
And what do I have to hold when no one’s there to hold me tight
And what do I see? the only thing that gets me through this is what I feel and I feel you
And this ain't no bed of nails
But there not roses just the same
Got this road sure can be long
Another endless day, another seven hundred miles that’ll take me further from my home
Those little things you say
When words mean so much
You never back down
And they all shy away
You always listen to me
And what do I get to get me through these sleepless nights
And what do I have to hold when no one’s there to hold me tight
And what do I see the only thing that gets me through this is what I feel and I feel you
I know what you’re going through now
Believe me I live this
And what do I care to get me through these sleepless nights
And what do I have to hold when no one’s there to hold me tight
And what do I see the only thing that gets me through this is what I feel and I feel you
Post je objavljen 17.10.2006. u 20:36 sati.