Danas je međunarodni dan siromaštva, ako niste znali, i postavlja se pitanje dali smo mi siromašni?
Tara je još išla u vrtić i kao svako dijete imala je prohtjeve npr. za Barbikama svih vrsta, Lego kockica i sl. U našem okruženju je bilo onih koji su kupovali djetetu sve što je htjelo, pa recimo, kada takvom djetetu idete na rođendan ubijete se u razmišljanju što mu kupiti a da nema, ili da se nečemu veseli.
I mi smo voljeli razveseliti dijete, ali opet u nekim granicama, nije bio samo novac u pitanju već nismo htjeli da nam dijete bude "bahato". Jest da je sada na neki način razmažena, jer je jedinica i samo je ona centar naše pažnje, ali se oduvijek veselila vrečici bombona jednako kao i kada bi dobila lutkicu. Znalo se desiti x puta da me nešto traži, katkad i sladoled, a da sam joj morala reći "drugi put".
I tako jedan dan smo išli iz vrtića i ona je rekla kako je njena prijateljica dobila novu Barbiku i da bi ona htjela istu takvu. Rekla sam joj da nažalost joj to neću moći ispuniti jer nemam para. "kaj smo mi siromašni?" upitala me, iznenadila sam se takvom pitanju jednog petogodišnjeg djeteta, bilo mi je smiješno ali i tužno: "ne, zlato nismo siromašni, samo sada nemam novaca za to. Nismo siromašni jer nismo gladni, toplo nam je, imamo što za obući a i ti imaš dosta igračaka. Što je najvažnije, mislim da smo najbogatiji na svijetu jer imamo jedni druge i puno se volimo."
Poslije mi nije postavljala takva pitanja, kada sam rekla da to trenutno ne možemo kupiti, pomirila se s time i sigurno je potajno maštala o tome da jednog dana budemo bogati i da si može kupiti što god hoće. Još uvijek mislim da je to normalno, da je čovjek sretan ako može još o nečemu maštati.
Ne kažem da i ja ne maštam o tome da dobijem na lotu neku pinku kako bi otplatila kredit za kuću i ostale dugove nastale, nažalost, zbog uobičajenih potreba. Ustvari, mislim katkad da smo muž i ja bahati kada odemo na more 3 tjedna i , bez obzira što kampiramo, ne uštedimo na smještaju jer si za te novce priuštimo rafting, izlete s brodicom, večericu u nekom restaču, pije se piva i jede sladoled, ali, kako kaže moj najdraži, nakon cijele godine rada neće na godišnjem štediti, kada se vrati primiti će se posla i sve će biti plaćeno. Voljela bih da možemo otići na godišnji bez takvog opterećenja. Voljela bih da mogu svaki mjesec plačati režije i da mi ne idu suze u pošti kada brojim novce jer znam da mi poslije neće ostati ništa.
I da me netko pita dali sam siromašna, rekla bih da mi novaca nedostaje ali da nisam siromašna. Mislim da je siromašan onaj koji mašta o šniti kruha, toplom krevetu i to mogučnosti punom. Ima sirotinje koja trenutno sjedi negdje i smrzava se, drhteći drži ruku ispruženu za koju kunu, a možda se i srami prositi, pa potiho u kutu neke crkve moli Boga da poživi još koji dan.
Koliko god mi je teško u današnje vrijeme tako misliti, još uvijek ne želim da bogatstvo vidim samo u novcu.
Jest da živimo svi na kreditu, mučimo se iz dana u dan, nervozni smo i doma se svađamo i deremo na svoje drage, ali dok se snalazimo znači da postoji šansa da se jednog dana i izvučemo. Ne bih htjela da imam puno novaca, a da mi se zato uzme nešto što više ne mogu vratiti niti milijardama kuna.
A mi smo narod koji voli uživati u životu. Je... čovjeka koji ima para a nezna uživati. Mi si volimo dobro popiti, pojesti, putovati, imati u kući svega i toga smo svi željni, i da imamo više htjet ćemo još više. Puno trošimo, neznamo štjedjeti, kada nam je dobro u društvu nije nam žao častiti još jednom rundom. Nismo škrti.
Mada mislim da u našem narodu ima i dosta zavisti npr. "Ako ima sused večega, ja ču imati joše večega, pa sused vidi mene i on kupi joše večega" i tako u nedogled.
Post je objavljen 17.10.2006. u 10:36 sati.