Pregled posta

Noć je mirisala na snijeg

Čim je zakoračio pod otvoreno nebo, duboko je udahnuo. Noć je mirisala na snijeg, a tama na obzoru poprimila je nijansu marelice.
Sjaj uličnih svjetiljki raspršivala je vlaga u zraku. Zagledao se u desetke svjetala i zaškiljio. Zabavljalo ga je kako tada oko sjaja izbiju krakovi. U tom trenutku bio je okružen malim uličnim zvijezdama od kojih se asfalt sjajio kao svileni stoljnjak.
Iz unutrašnjosti kaputa izvadi cigarete i jednu stavi među usne. Posljednja.
Sranje, pomisli, i zgužva kutiju. Spremi je u džep dok ne naiđe na koš za smeće. Podigne okovratnik i uputi se niz ulicu.

Kasna jesen bila mu je najdraže doba godine. Veselila ga je najava ledenih jutara, studenih večeri. Oduševljavao ga je prvi snijeg koji ublaži oštre konture Grada. Rubovi postaju zaobljeni, automobili okrugli, ceste široke. Cijeli kvartovi omotani u bijelo: netko ih je vlažne i mljackave uvaljao u brašno. Drveće potišteno pod težinom snijega kao strašila kojima je neko dozvolio da spuste umorne ruke i sada iznenada privlače ljepotom.

Često ovako znaju prošetati. Grad i on. Malo i popričaju, iskreno, tiho, kao umorni i oznojeni ljubavnici. Ove noći Grad mu je pripovijedao o zaboravljenom groblju, o maloj parceli prepolovljenoj utabanom stazom prekrivenom jarkocrvenim lišćem koje je drvored stresao sa sebe. Skrivalo se odmah preko ceste, iza gustog grmlja čije je boje mogao shvatiti samo netko tko zna da njegove grane predstavljaju granicu između živih i mrtvih. Kada bi sunce namjerniku, koji stoji na uskom ulazu, udaralo u leđa, njegova bi sjena padala točno po sredini polukružnog pohabanog kamena. Slika je podsjećala na sunčani sat. No ulaz je bio na zapadu, pa bi se namjerniku učinilo da je uranio na mjesto gdje se ne pita za vrijeme.
Samo par koraka od vrha kamena, kao da je iz zemlje iznikla, počinjala je utabana staza. Onako išarana sjenama debala, više je sličila na goleme položene ljestve.
Na groblju nije bilo drugih staza, s obje strane tekla je trava iz koje su niknuli kameni spomenici i mršavi križevi. Dvadesetak njih i jedna mala čistina koja tek čeka svoj kamen.
Natpise na većini vrijeme je izbrisalo, ostali su samo ožiljci, tragovi nemilog šibanja kiše i fijukanja vjetra.
Grad se više nije sjećao tko su ljudi pokopani pod njegovom zemljom. A ipak nije dozvoljavao da se buka njegove utrobe prevali preko grmlja.

Grad mu je pričao kako je danas na tom groblju promatrao ženu sijede kose, odjevenu u crno, kako pogrbljena čisti grob. Prstima je počupala travu tako da niti jedna vlat više ne dodiruje kamen. Suho lišće pomela je na kup i natisnula ga u vrećicu. Svakih pola minute ispravila bi se, uhvatila dah i pričekala da višak krvi ode iz glave. Zatim je vodom polila kamenu ploču, kleknula i s obje ispružene ruke počela trljati. Dijelovi prstiju koji su držali četku pobijelili su joj od grčevitog stiska.

Grad mu se povjerio da je tada osjetio njenu potrebu da dodiruje hladni kamen, da ga nemilice trlja. Kao da želi opipati svoje uspomene, nadajući se da će ih osjetiti preko hrapave površine. Starica je u tom trenu bila najbliže svojoj prošlosti, od koje je dijeli granica utjelovljena u isklesanoj ploči. Bliže od toga nije mogla prići. Barem ne još.

Kada je završila, polila je vodom ruke, istrljala ih i obrisala krpom. Sjela je ispred groba na malu, sklopivu stolicu i promrzlim rukama navukla preko koljena rub haljine više nego što je on to dopuštao. Učahurila je šake u krilu i umirila se. Nakon desetak minuta, ustala je upirući se o koljena, izravnala crnu vestu, pokupila stvari, polako odšetala prema ulazu kao da se opire želji za osvrtanjem.

Priznao mu je Grad kako je poslije provirio i kroz prozor njene kuće. Kroz malčice odmaknute zastore promatrao ju je kako prilazi bijelom štednjaku i priprema kavu. Gumene čizme zamijenila je crnim šlapama koje je zbog oteknutih zglobova vukla po podu. Sa šalicom iz koje se pušilo, sjela je u naslonjač i na koljenima prelistavala stare albume i prstom prelazila preko požutjelih fotografija.

Grad je završio s pričom.

Iz tišine ga je prenio nagli nalet vjetra koji je na pločnik ispred njega nasuo lišće. Bio je izvan dohvata svjetiljke, pa mu se učinilo kao da se sjena razbila na komade. Osjetio je da grad čeka reakciju.

- Zašto si mi to ispričao - upita.
- Htio sam ti pokazati koji mi ljudi nedostaju.
- Ne razumijem.
- Vidiš, ova starica je na tom groblju svaki dan.
- I?
- Kad završi posao, sjedne malo i predahne. Prisjeća se.
- I dalje mi nije jasno.
- Ona se svaki dan pred tim grobom vraća u svoju mladost kada je sa suprugom šetala mojim ulicama. Prštala je od sreće. U svakoj njenoj uspomeni sam i ja. U njoj i dalje gori ljubav prema meni. Ona i dalje voli svoj Grad. Svaki park u kojem su se poljubili, paviljon u kojem ju je zaprosio, prolaz u kojem se pripijala uz njegovo tijelo. S uspomenama pokopanim ispod te ploče živi i ljubav prema meni.

Bilo mu je jasno. Kvrgave ruke te starice predstavljale su ono što je polako počelo umirati u Gradu. Poštovanje prema zdanju koje on predstavlja. Prema svim ljudima koji su sazidali njegov duh.

Noć se već probila duboko u sebe. Tabani su mu bili hladni, a grad se spremao na počinak. Bilo je toliko tiho da je mogao čuti sklopku koja je mijenjala boje na semaforu. Ubrzao je korak tako da je prolazio kroz paru koju je ostavljao njegov dah.

Zamislio je staricu koja je oprala ruke, navukla spavaćicu i zaspala u naslonjaču s rastvorenim albumom. Prije toga pripremila je torbe za odlazak na groblje i ostavila ih kod vrata. Odmah do crnog kaputa s kojeg je nešto prije očistila tragove blata.

Zastane na trenutak i osvrne se. Osjetio je kako zgrade tiho dišu, a grad se opušta i tone u san gust kao magla u kojoj se rastapao pločnik pod njegovim nogama. U daljini je nazirao niz uličnih svjetala. Opet zaškilji i nasmiješi se.

Znao je da ga Grad voli kao ispijenu kurvu: dovoljno pijan od taštine u njemu je Grad prepoznavao odanost izdresiranu očajem.

Posegne u džep i napipa zgužvanu kutiju cigareta.
Sranje, pomisli i odšeta u noć.

Post je objavljen 17.10.2006. u 10:10 sati.