Hladno mi je, i sve mi se čini da će i grijanje biti aktualno kroz koji dan...i zapravo ne znam gdje mi je više hladno, oko srca, ili skroz.
Ne znam koji mi bi da se zaustavim u Epicentru. Hrginom Epicentru.
Reći ćete, opet se nervira, opet ona o politici, opet nešto pili bez veze...
Ali pao mi je naslov iz nekih novina danas na pamet...nešto u smislu, biskupi su ignorirali otkrivanje Zida boli jer nema križa. Pa mi i opet padoše na pamet svi oni ljudi kojih nema, i za koje se još uvijek ne zna gdje im je počivalište. Pao mi je na pamet i Braco, pa Gajo, pa masa ljudi koji su mogli možda i bolje proći da nije bilo onako kako je izgleda bilo. Možda cijela ona strahota od rata ne bi trajala toliko dugo, možda ne bi izginulo toliko ljudi, sad se pitam koliko ih je poginulo od neispravnog oružja...sad se pitam tko je i zašto praktički bojkotirao našu sigurnost i žrtvovao tolike živote. I zašto mislim da će opet sve biti po onoj našoj dobroj staroj "šuti, šutim", i da će opet vuk pojesti magare?
Kaže izvjesni gospodin Smokvina, čovjek iz dijaspore, koji je također trpao novac u vreće za Hrvatsku, da se vidi po ljudima na cesti kako nam je, da se nitko ne smije.
Kaže Mladi Jastreb, poručuje zapravo, narodu, da ne odustaje, da ne posustaje, nego da se bori. Za istinu.
Po meni, težina ovoga što se počelko nedavno raspetljavati, a sad uopće više ne vjerujem nikome i ničemu i ne znam gdje bi i kolika istina mogla biti, težina toga je nemjerljiva. Nakon ovoga što sam večeras čula, toliko sam razočarana, toliko ne znam što bih mislila, toliko sam glupa sama sebi što tako mogu reagirati na takve stvari. Glupa sam si jer imam dojam da nitko drugi oko mene ne osjeća ovakav jad i nemoć. Jer imam osjećaj da nitko, osim onih kojima je netko stradao i koji ne znaju gdje su njihovi, ne osjeća žalost za životima. Da nitko ne vidi kuda nam ide budućnost. Da nitko ne želi, zapravo, nema snage da digne glavu i glas, jer mu se čini da se bori sa vjetrenjačama, King Kongom, ne znam čime.
Žalosna sam jer mi se čini da svakim danom sve dublje tonemo u apatiju, bijes prema svakome oko sebe, ljutnju na sve i svakoga, a točno znamo gdje je uzrok. Žalosna sam jer znam da se nitko ne želi dirati u taj uzrok, da svi drže flastere na ustima, pokrivaju se ušima i stoje. Ne želi se dirati, jer ga je strah za sebe, jer misli kako i ovako i onako neće moći nitko ništa učiniti, jer zna da ako nešto i krikne, da će mu se taj krik ili izgubiti ili vratiti bolno poput bumeranga u glavu.
Žalosna sam jer gleam ljude oko sebe, koji ljuteći se, razboljevajući se od jada života, troše snagu koje i onako nemaju,
Post je objavljen 15.10.2006. u 23:26 sati.