Praštanje je najneugodniji ljubavni zadatak, najveća ljubavna hrabrost. Pretvorite li praštanje u nešto što ono nije, niti je ikada trebalo biti, možete se pretvoriti u otirač ili postati nesnošljiv manipulant.
Opraštanje se doima gotovo neprirodnim. Naš osjećaj za pravdu govori nam da ljudi moraju ispaštati za zlo koje čine. Ali opraštanje je ljubavna snaga koja krši prirodno pravilo.
Sam po sebi čin praštanja čudesno je jednostavan; no uvijek se zbiva u vihoru zamršenih osjećaja. To je najteža od svih vještina u pregršti osobnih odnosa.
Svakom je potrebno oslobođenje od stege sazdane od nepravedne boli.
Praštati možemo samo ljudima,jer jedino su ljudi odgovorni za ono što čine.S krizom praštanja suočavamo se uvijek kad nas netko nepravedno povrijedi. Razlika je trpjeti običnu bol ili trpjeti bolnu nepravdu.
Okrutnost u pravilu opraštamo ljudima koji nam na neki način pripadaju: supružniku, djeci, prijateljima, rodbini.
Ljudi nas povrijede jer drže da smo to i zaslužili
Ljudi nas povrijede jer se ne mogu oteti neizbježnom
Ljudi nas ponekad povrijede ne zato što nam žele nauditi, nego zato što se ne mogu svladati.
Ljudi nas povrijede kad im prekipe vlastiti problemi
Ljudi nas povrede iz dobrohotnosti
Ljudi nas zabunom povrijede
Treba li oprostiti onom tko nas je nepravedno povrijedio, a ni na kraj pameti mu nije bilo da nam naudi?
Malo je onih koji žele biti nepravedni. Čak i mafijin ubojica vjeruje kako ubija samo one koji su to i zavrijedili. Stoga ako treba praštati samo onima koji su nam kanili nepravedno nauditi, možda nikad nikome na ovom svijetu nećemo trebati oprostiti.
Praštati je nužno zbog nas samih. Svaka se ljudska duša ima pravo izbaviti od mržnje i mi tražimo ono što nam pripada a to je – SLOBODA.
Post je objavljen 17.10.2006. u 06:27 sati.