Grmljavina i munje paraju nebo vez imalo samilosti i suosjećanja...
Sjedi sama na ovoj klupi. Ne smetajoj kiša, ne smeta joj bura koja joj svako malo briše suze koje se mješaju s kišom... Vjetar joj sa srca skida svaku nadu u bolje sutra... Uz more koje se buntovno pjeni napokon osjeća da nije sama...
Ljudi dolaze i odlaze... Svi užurbano žure svojim ciljevima... Svi rade ono što ne vole,... no najveći problem je u tome što nitko nema vremena za druge... nitko ne mari za druge... nitko ne mari za nju...! Možda je ljudima ona trenutno asocijacija za luđakinju...no ona čeka... čeka istinsku ljubav koju još nije iskusila... još nije osjetila ljubav, pa kako da se voli!? Željela bi znati kakav je osjećaj biti voljen, kakv je osjećaj kada istinski voliš... Kako je to kada netko uistinu uživa u tvojoj prisutnosti.? Sjedi na klupi i razmišlja... Što bi ljudi rekli kad je više ne bi bilo...? Sa sažaljenjem bi se sjećali one cure koja u životu nije imala momka koji je voli... Koja je s tugom provodila svoje dane... To bi normalno rekli oni koji su je zamjetili...
Nade više nema... Još uvijek je sama... I to ju ubija... Možda je vrijeme da napokon napravi nešto pametno u svom životu... Da se ubije?! Što bi tim postigla?! Samo bi izgubila nadu da nađe tu ljubav... Mora pronaći način da riješi taj problem... Umorna je,,, nakon par dana razmišljanja na pljusku, zaspala je...
Post je objavljen 13.10.2006. u 19:10 sati.