......ali ne cvijet kao cvijet...
On je i više nego prilagoden okolini, uspješno funkcionira i ponekad cak i bljesne i dominira u svojoj sredini. Medutim, uskoro se dolazi do glavnog proturjecja: patološki narcis prezire ljude, iskorištava ih samo za vlastitu afirmaciju, a istovremeno je o njima potpuno ovisan. Ovisan je o priznanju drugih, o njihovom divljenju i zavisti, te opstaje samo putem ugleda što ga ima kod ljudi koji ga okružuju. U društvu briljira, igra ulogu snažnog, cinicnog, efikasnog i duhovitog covjeka, dok istovremeno i najmanji neuspjeh može kod njega izazvati zapadanje u traumaticnu depresiju.
Društvena uloga je za njega samo igranje po pravilima kojih se istovremeno gnuša i iznad kojih se nadmocno distancira. Njegova obuzetost samim sobom je daleko od samoljublja. Neprekidna zaokupljenost pitanjima “tko sam?”, “što zaista osjecam?”, ”jesam li dovoljno dobar/dobra?”, ”jesam li dovoljno primjeren(a)?” , sprecava ga da spozna što on jest, a što nije, jer samoobuzetost ne proizvodi zadovoljenje, vec povredivanje sebe. Brisanje linije izmedu sebe i drugoga znaci da ništa novo, ništa “drugo” nikad ne ulazi u sebstvo koje se stopilo sa predmetnim svijetom.
Osobno, unutarnje pitanje o relevantnosti drugih ljudi i izvanjskih postupaka toliko se ponavlja da zamagljuje jasnu percepciju tih osoba i dogadaja po sebi. Krajnost je pomisao da u drugome može vidjeti sebe, a tada sebstvo postaje besmisleno. Požudna obuzetost vlastitim potrebama postaje zapreka njihovom ispunjenju.
prepoznat ce se.....
Post je objavljen 14.10.2006. u 09:19 sati.