Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/benedictus

Marketing

Linč u Tesli

Već godinama u medijima čitamo slušamo o ispadima nasilja u školi. Događaj u Tesli nije niti prvi niti zadnji u tom nizu. Ja sam događaj ne bih puno htio komentirati. Čak još uvijek nije jasno je li se radilo o neslanoj šali ili o pokušaju stvarnog povrjeđivanja učenika. Kako bilo da bilo, mene nekako bode u oči način kako javnost pristupa događajima, a jednako tako i način na koji je školama dopušteno boriti se protiv nasilja.
Najprije želim reći da mi se velik dio javnosti koja prati ovakve događaje i koja se nad njima zgraža čini ne uvelike drugačijom od onih učenika koji su promatrali sam događaj sa zanimanjem i bez ikakve želje da ga zaustave i spriječe nesreću. Tako i mi zapravo čitamo, slušamo i gledamo o nasilju u školi, zgražamo se i kukamo kako je sve gore i gore (i tu smo u pravu), ali koliko puta kao roditelji nastojimo gledati objektivno na pritužbe koje djelatnici škole upute na račun naše vlastite djece. Mislim da velik broj roditelja u želji da zaštite svoje dijete od nekakve pedagoške mjere nastoje svim silama opravdati svoje dijete i ne žele niti čuti kako bi ono bilo krivo za nekakav ispad ili nasilje nad drugim djetetom. Jesu li ti roditelji u većini? Ne znam. Nadam se da još uvijek nisu. Ali u svakom slučaju postoji dovoljan broj takvih roditelja da naprave pritisak na školu, na nastavnike, na pedagoge, kako bi ublažili težinu bilo koje pedagoške mjere. Zato su školama često vezane ruke u obračunavanju s nasiljem. Kada se pojavi neko dijete koje već od nižih razreda sustavno vrši nasilje nad drugom djecom, ono uz najbolju volju upada u mašineriju socijalnih i pedagoških službi, koje će se oko njegova slučaja natezati i sa školom i sa roditeljima godinama, odnosno dovoljno dugo da ovaj učenik nastavi po svome sve do svršetka osmog razreda. Kada uza sve to manjka roditeljske suradnje, stvar je zapravo gotovo nerješiva. I takav onda upisuje nakon završene osnovne škole, neku srednju i ovdje nastavlja gdje je u osnovnoj stao. Tako da nema razloga nikakvom čuđenju, pa čak ni zgražanju nad onim što se dogodilo u Tesli prije nekoliko dana. Mi bismo se trebali čuditi i zgražati nad nama, nad roditeljima koji ne žele vidjeti stvarnu istinu, koji nemaju povjerenja ni u koga koji bi rekao nešto protiv postupaka njegova djeteta, nad pravilnicima koji su toliko blagi da čak i kada se tumače u najoštrijem smislu zapravo ne mogu na odgovarajući način sankcionirati nasilnika koji ne mari za ukore bili oni strogi ili razredni. To su sve gluposti. Ukoliko je problem u roditeljskom odgoju (a često je) mislim da treba onda tu i reagirati. Jer što će škola učiniti ako ima nasilnika kojega nije briga za sve ukore koje mu netko podijeli, a jednako tako nije briga niti njegove roditelje? Cijelu obitelj dakle ukori ne diraju, nasilnik i dalje radi po svome, socijalne se službe dopisuju s pedagoškima, a učenici i dalje trpe nasilje od ovog tipa. I tako godinama. GODINAMA!
Mislim da se nećemo daleko maknuti dok se ne pooštri sustav pedagoških mjera kojima će se moći reagirati brzo i konkretno na nečije nasilje, a pedagoške i socijalne službe neka samo razvlače po svome. Postoje u nekim zemljama sustavi suspendiranja učenika. Mislim da će kod određenog broja učenika i njihovih roditelja ipak imati efekta ukoliko ga se na tjedan ili mjesec dana suspendira s nastave. Pa neka roditelj koji ne želi priznati da mu dijete ima problema u odnosu prema ostalim učenicima i nastavnicima živi tjedan ili mjesec dana s nemogućim klincem koji ne smije u školu i nema što drugo raditi nego gnjaviti roditelje. Možda bismo tada mogli računati na malo više roditeljske suradnje u ovakvim slučajevima. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog straha da će klinac početi gnjaviti njih, umjesto da gnjavi djecu u školi.
Nije ovo jedina mjera koja bi se mogla uvesti, ali u svakom slučaju nešto bi trebalo mijenjati što prije. Mi danas imamo situaciju u kojoj se učiteljima pridaje sve manji značaj, kao da sve to vrijeme koje djeca provode u školu nema nikakav utjecaj na njihovu osobnost. Upravo suprotno, ukoliko se nastavi ovim smjerom u kojem se učenicima stalno nabrajaju njihova prava, a dužnosti su trećem planu, ukoliko ćemo se nastaviti baviti time što sve učenik ima pravo raditi, a učitelj nema pravo, pri tom zaboravljajući naglasiti da i učenici nemaju pravo činiti neke stvari koje svakodnevno čine, dogodit će se to da će naša djeca velik dio svog djetinjstva (vrijeme provedeno u školi) zapravo provoditi na mjestu gdje se ne poštuju pravila, gdje se ne kažnjava nasilje, gdje će raditi što žele, a ako im netko u školi prigovori, njemu će prigovoriti njegovi roditelji, uz laganu prijetnju novinama i inspekcijama. I tako ćemo lijepo nastaviti pratiti vijesti o nasilju, o sve težoj situaciji u školama, kukati i jaukati i uvijek ponavljati u sebi i na glas: "Moj sinek to nikada ne bi napravio." Ne bi, ne bi. Ničiji sin ili kćer to ne bi napravili, a nasilja sve više i više.
Kad roditelji otvore oči, sve će biti jasnije i lakše.

Post je objavljen 11.10.2006. u 11:37 sati.