Nisam svadljiva osoba.
Naime, ne volim se svađati sa nepoznatim ljudima, polupoznatima i inim. Trenutno nisam posvađana ni s kim. Sretnem li ikog od svojih bivsih ljubavnika, prijatelja, skolskih i poslovnih kolega sa kojima vise nisam u kontaktu, pozdravit cu, popricati, a velika je vjerojatnost da cemo i popiti pivu u najblizoj dostupnoj birtijetini.
Dakle, konflikti i nerijeseni odnosi su nesto sto ne volim.
Ipak, kada se svađam, tada sam opaka. Iz mene u trenutcima bijesa frcaju iskre, izrastaju mi ocnjaci, popucaju kapilare u ocima, transformiram se u Taza (znate li tko je Taz? Ne znate?! Bvah! Nestanite odavdje!) i destruktivno rusim sve pred sobom. Jednom mi je rekao jedan bivsi (tada sam mu skoro iskopala oci, ali kako godine prolaze sve vise shvacam da je, nazalost, bio u pravu) : «Jebo te, za tebe je sreca sto si zensko, da si musko i imas 100 kila, odavno bi bila u zatvoru.» Imam taj neki cudan cip u glavi koji kada se ukljuci, sve drugo blijedi, gase se svjetla i jedino sto ostaje je ogroman bijes. Eksplozivna sam kao bure baruta. Netko ce to opravdati i reci da je stvar u temperamentu. Slazem se. Iako, ponekad uistinu pretjeram. U stanju sam izgovoriti rijeci koje bi postidjele i okorjele kocijase, a on tonu glasa da ni ne govorim. Inace imam dubok glas, a kada sam raspizđena on poprima dubinu Marijanske brazde i glasnocu jurece lavine. Mozda jedina pozitivna stvar u svemu je sto se jednakom brzinom kojom planem i ugasim. Kod mene nema durenja. Kod mene nema PAMTI – PA VRATI. Ako sam se ikad posvađala s Vama i nakon svega rekla: »Ma sve je ok, idemo dalje.» budite sigurni da sam tako i mislila. Ne vraca se na staro. Sa mnom znate da kada je sve u redu, onda je UISTINU sve u redu. Nisam tip osobe koji ce Vam malo po malo vaditi mast i prigovarati u sitno. Kada me nesto smeta, kazem to JASNO i GLASNO. I nikada mi nije bio problem reci: «OPROSTI.» Naprotiv, to je rijec nakon koje se osjecam bolje. Zato sto ju ne izgovaram kad znam da sam u pravu. A cesto nisam, priznajem. I tada, kada sam svjesna da sam usrala ja cu reci: «Oprosti.» i biti ce mi iskreno zao sto sam nekog povrijedila. Nepravda je nesto na sto sam posebno alergicna. Kada shvatim da me netko optuzuje za nesto za sto nisam kriva, da izvrce moje rijeci da bi ih iskoristio u svoju korist ili jednostavno kada osjetim i vidim da me netko laze gledajuci me direktno u oci dobijem fraz i Taz stoji pred Vama u roku jedne sekunde.
Vjerujete li mi da nemam pojma zasto sam sve ovo nadrobila???
Mozda zato sto sam svjesna cinjenice da mi je takvo ponasanje u zivotu donijelo puno vise stete nego koristi, cesto sam iza sebe ostavljala pokosene ljude koji jednostavno u sebi nemaju jednaku zestinu i ne znaju se nositi s mojim karakterom. I cesto, jako cesto mi je upravo zbog takvih ljudi bilo najvise zao na kraju, nakon sto bi se oluja stisala, a u mojoj glavi se upalila svjetla i zasvirale sirene za uzbunu koje su upozoravale da sam ponovno pretjerala. I naravno da su obicno to ljudi koji su mi najbliskiji, koji me najvise vole i koji me, ipak, prihvacaju upravo ovakvu kakva jesam.
Ne znam, mozda sam samo zeljela sebi u bradu promrmljati jedno tiho : »OPROSTI.» svima onima koje su prije ili poslije dostigle iskrice moje nekontrolirane ljutnje.
KATEGORIJA:
Postoji li ista u sto bi se gore navedeno moglo svrstati???
Post je objavljen 10.10.2006. u 15:01 sati.