Marketing
Opravdanje za Njega
- Bog uzima uvijek s razlogom.
Kad je čuo tu rečenicu rasprsnuo mu se mozak, a bijes ga je sunuo na noge. Unio joj se u lice.
- Kučko glupa, o ti jedna glupa kučko. I kada nema odgovora, mora ga biti. Jedan razlog. Navedi mi jedan jedini jebeni razlog zbog kojeg bi nam Bog uzeo dijete. Svake nedjelje smo tamo. Moliš mu se svaki dan. Milostiv? Milostiv moj kurac. On je opako, zlo dijete koje gazi kukce iz čistog zadovoljstva. Kažnjava ih bez razloga.
- Ne govori tako o Njemu, molim te.
Gledao ju je u oči. Vidio je u njima strah od riječi koje je izgovorio o Njemu. Ne, to nije bio strah. Bila je prestravljena. I u ovom trenutku, u kojem moraju preživjeti spoznaju da im je sin mrtav, ona razmišlja o božjem bontonu. Protresao se od jada.
- Evo ti sad tog tvog Boga. Tvoje utjehe. Moli se Njemu da prođe bol, otiđi pred oltar i plači pred nogama tog krvnika.
Svalio se na kauč i zaridao. Plakao je zbog sina, ali i od nemoći jer nije mogao shvatiti. Mogao ga je smiriti jedino odgovor koji mu nitko nije mogao dati.
Prišla mu je polako, ispružene ruke kao da želi pogladiti ranjenu zvijer. Sjela je do njega, zabila mu lice u rame.
- Molim te, nemoj Ga se odreknuti. Dobit ćeš svoj odgovor. Što ti srce govori?
- Srce mi govori da sam prvi čovjek na svijetu kojeg je On odgurnuo. Odvalio mi šamar. Oteo mi moju krv i meso, bacio ih u zemlju i zakucao čavlima. Ženo, osjećam se kao eksperiment, osjećam Njegov radoznali pogled, kako promatra da vidi što će biti kada učini nešto što nema razloga. Želi vidjeti hoćemo li mi pronaći neko opravdanje za Njega.
- On od nas ne traži opravdanje. Traži samo da Ga pustimo u sebe. Zagrlimo i vjerujemo u Njega. I ne sumnjamo. Ako je odlučio uzeti nam sina, onda je to učinio samo zbog njega. Iz ljubavi prema njemu. Dok mu još bolest nije počela izjedati dušu.
Položila mu je ruku na vrat. Osjetila je kako mu koža gori. Kako se trese. Kad bi samo uspio shvatiti, razumijeti. Pročitati njene misli. Bol za sinom bila bi odmah lakša. Utjeha bi mu legla na grudi.
- Ti znaš da bi mu On pomogao da je tako trebalo biti. Možda nismo dovoljno otvorili srce. Možda smo bili preslabi da bi prodrijeli do Njega – tiho je rekla.
- Trebali smo zvati doktora. Lijekovi bi mu pomogli. Molili smo se tri dana uz krevet. I kad nas je dijete molilo da mu pomognemo, Boga smo glasnije zazivali. Ja nisam ništa čuo. Nije odgovorio. Napustio nas je. Lijekovi bi pomogli – odmaknuo se od nje.
- Ne govori tako. Znaš da je jedini pravi lijek Njegova snaga, vjera u Njega. Njegov dah može prihvatiti samo čisto tijelo. Ono koje vjeruje. Otići ćeš u pakao.
Dignuo se na noge, odšetao do prozora i zagledao se van. Kiša je bubnjala po staklu u ritmu glavobolje. Tragovi koje su ostavljale kapi cijedile su se po njegovom odrazu. Tamna silueta na kojoj se ne raspoznaju oči. Okrene se.
- Shvati ženo jadna, da sam već u paklu. Ako postoji gori pakao od ovoga, ako je On sposoban stvoriti nešto užasnije od ovog, onda se Boga treba samo bojati – reče.
Protrlja vrat kao da nema zraka, strgne svećenički kolar i baci ga u kut. Zatim ode da se više nikad ne vrati.
Post je objavljen 10.10.2006. u 20:00 sati.