Ruža će i dalje mirisati kao ruža ako je nazovemo i nekim drugim imenom. A što se naših imena tiče ostat ćemo bliže sebi kao nitko nego kao netko. «Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima.» Dozivajući nas, drugi nas prije po svojoj mjeri opredmećuju no što nas dovode u ono što jesmo. Može li nas itko tako prizivati da nas čuva i sačuva u onom što jesmo? Možemo li Bogu vjerovati kad nam tepa: «Imenom sam te zazvao i ti si moj... dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim» (Iz 43,1.4.)
Vjerovati možemo onome tko nam se otkrio, toliko otkrio da možemo vidjeti ima li neke skrivene namjere, da li je sklon perverziji ili nas voli, želi li nam i daje li nam dobro. Vjerovati možemo samo onome Bogu koji nam se objavio.
Objavljujući se na Sionu Bog najprije objavljuje svoje ime, ime kojim ga se može prizivati, uprisutniti, i biti s njime. To je ime sveto i može ga dozvati samo onaj tko je sam svet. Svojim imenom dozvan i uprisutnjen Bog nije nečija slika ili predodžba već živi Bog i Bog živih. Svako drugo uprisutnjenje Boga je uprisutnjene idola. Onaj kome je dano da Boga imenom može zvati neće sebi praviti lika njegova i pred njim se prostirati. A moći će to tako dugo dok mu ime njegovo bude sveto. U trećoj besjedi Dekaloga za njega se kaže da neće izgovarati Ime njegovo uzalud.
U Novom zavjetu Bog nam se objavljuje kao Otac, točnije Abba, tatica. To je očitovanje najveće moguće prisnosti koju neko biće može
doživjeti - prisnost malog djeteta i oca, odnosno majke koji su mu dali odnosno prenijeli život. No, Bog nije samo moj ili samo tvoj Abba, on je naš Abba. Zato nas Isus uči govoriti: Abba naš... Uči, jer to ne ide samo od sebe. To što treba naučiti nije lako. Treba naučiti biti dijete. Drugim riječima - uzdići se do onoga Duha koji proizlazi iz Oca i Sina, do Duha sinovstva u kojem vrijedi «sve moje tvoje je i sve tvoje moje je» (Iv 17,10) Samo u tom Duhu, kaže sv. Pavao, možemo reći Abba (Rim 8,15) Treba naučiti ući u krug života, točnije, Božjeg života, jer nema života izvan Boga. Sačuvati život znači biti spašen (Rim 10,13). Ući ćemo u taj krug i ostati u njemu ako prizivamo ime Gospodnje, ako molimo da ono u našim ustima bude i ostane sveto:
Sveti se ime tvoje.
Božja objava nije neko znanje koje nam se daje jer sami do njega ne možemo doći. Nisu to odgovori na neka pitanja koja imamo pravo sebi sami postaviti i sami na njih odgovoriti. Božja objava ne ugrožava filozofiju, pa ni ono njeno, po Heideggeru ključno pitanje ''zašto je uopće biće, a ne radije ništa?» (U tom pitanju se ne problematizira da li biće jest ili nije, već «kako to da biće jest, a ne radije ništa».) Božja objava je poruka upućena svim stvorenjima od onoga koji ih je stvorio da je on njihov otac i da ih voli. Zar bi bilo u redu da se stvoritelj svojim stvorenjima ne objavi? Kakav bi to stvoritelj, kakav bi to otac bio? Lažljivac, perverznjak ili cinik, ali nikako Ljubav. Onima kojima smeta da se Bog objavio žele: ili da ga uopće nema, ili, ako ga već ima, da bude nešto drugo a ne ono što jest.
Tko zna? Ah, niko, niko ništa ne zna... Još bi nam mogla desiti se ljubav, desiti – velim. Ali ja ne znam da li da je želim ili ne želim.
Kad se ljubav jednom desi, kad se jednom uđe u njezin krug, ona sebe hoće, jer samo tako ona biva. Pitanje da li da je želim ili ne želim biva suvišno. Ovdje bih želio upozoriti na još jedan tekst o ljubavi koja sebe hoće (i ne samo to, već koja hoće iz sebe prema drugima i staviti ih tamo gdje je ona). On je strukturiran na sličan način kao i Cesarićev «Povratak». To je Ivanov izvještaj o Isusovoj posljednjoj večeri s učenicima. (Iv 13,1 – 17,26). Ima strogo određeno središnje mjesto oko kojeg se okreću tri koncentrična kruga.
Sastavljen je od 155 stihova od kojih se jedan pojavljuje tri puta tako da ih zapravo ima 153. Taj koji se pojavljuje u samom središtu i još dva puta (13,34 i u 15, 12) glasi: