Na samom rubu, na rubu suza,
njiše se jedna napuštena muza
kao toplina koja muti vid
treperi joj tijelo, jedini stid.
I pustinjski mjesec pada na noć
kao slutnja nekog tko moro bi doć
preko crnog ruba, ruba suza,
pušta se tiho - zauvijek muza.
I pada, blago k'o pero na vodu,
muza u padu krvari slobodu -
krugovi topline postaju duša;
i duša se širi, zauvijek muza
pod rubom, nepokretna, rubom suza,
krik minulog pada zauvijek sluša.
Post je objavljen 07.10.2006. u 11:25 sati.