I sve je predivno.
I sve je onako kako sam htjela da bude.
Onako kako vec toliko dugo zelim da bude.
A ja se opet bojim.
I slusam The Abscence of God i razmisljam o tom djelu koji ju u naslovu.
I bojim se.
Sada mi je sve to prakticki nadohvat ruke.
A ja se bojim.
I toliko to zelim.
Toliko ga zelim.
A kada sam blizu Njega..
Bojim se.
Bojim da cu opet ostati povrijedena.
Bojim se da biti samo jos jedan kojeg cu trebati zaboraviti.
Bojim se veze.
Bojim se ljubavi.
Mozda se bojim neke mogucnosti da bi se mogla dogoditi neka sreca.
Da bi mozda moglo i biti prelijepo.
I tako sam izgubljena a istodobno samo na sasvim sigurnome.
Bojim se.
Ali taj osjecaj..
Predivan je.
Nesto mi govori da bi ovo moglo biti lijepo.
A da se prepustim i jednostavno vjerujem?
Post je objavljen 06.10.2006. u 15:45 sati.