Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nostalgicni

Marketing

Ctani filmovi...

Kad sam ja bio mali, crtići su bili prava rijetkost. Na televiziji, (ako ste uopće imali TV prijemnik) bili su vrlo rijetko, dva-tri puta tjedno ( ako ! ). Video rekorderi još nisu postojali ni u mašti. Ponekad bi u nekoj mjesnoj zajednici, ili zadružnom domu ili školi bila održana projekcija crtića sa 16 mm projektora.

To bi onda bila prava fešta. Crtići su bili pravi : Disneyevi klasici, Pajo, Miki, Pluton i ostali, ili legendarni Tom i Jerry. Cijela dvorana bi doslovce poludjela od urlanja, kad bi se nakon svršetka crtića, i pauze od nekoliko sekundi, pojavila nova špica – dakle, ima još …
Rijetko kad crtići su bili na programu u kinu. Sjećam se jednom, danima sam se palio na najavljenu projekciju u kinu Garibaldi, znao sam napamet, u četvrtak u pet i pol popodne, starci su mi obećali da idemo. I, kad smo došli, predstava je bila već dobrano započela, neko je nešto zajebo oko početka, novine krivo napisale valjda. Poludio sam, pogotovo kad su starci odlučili da nema smisla plaćati tri karte za pola predstave. Poslije smo sreli tatinu kolegicu s posla, koja je s klincem ipak bila ušla na pola. Nešto su komentirali ,kao i mi smo htjeli, ali nije više bilo smisla, te kako su mogli napisati krivo u novinama, a klinac je cijelo vrijeme potezao mater za ruku, i govorio „mama, a sjećaš se kako je onaj miš, mama, a sjećaš se kako je onaj miš …“ Godinama me je kasnije mučilo koji je to bio miš, i što je to učinio.

A onda su se pojavili prvi kućni projektori 8 i super 8 mm. U robnoj kući, na korzu. Bili su strašno skupi, tako da su trgovci mamili djecu postavivši projektor unutra, prozirno platno na staklo od izloga, i onda se crtić mogao gledati sa korza. Čovječe, nisi se mogao približiti. Gomila djece, ali i odraslih, nije bilo šanse pogledati crtić kako spada. Čvrsto sam odlučio na bilo koji način, dočepati se svog projektora. Istresao sam svu svoju ušteđevinu (koja nije bila mala, jer sam godinama čuvao svaku kintu koju bi mi starci ili rodbina tutnuli za rođendan, Novu godinu ili na rastanku prije ljetovanja). I opet je falilo. Nakon tjedana i tjedana moljakanja, starci su ipak uskočili i uspio sam kupiti svoj primjerak. Eumig Mark 610 D. Odličan aparat, nažalost bez tona, tonski je bio duplo skuplji. I crtići su bili skupi, tek ponekad bi se moglo štogod kupiti. Kasnije je stari kupio i kameru, pa smo gledali osim crtića i uspomene sa ljetovanja. Godinama smo snimali, i sveukupno snimili možda sat i pol materijala. Jedna rolica filma trajala je oko tri minute. Zaista se snimalo pažljivo i štedljivo, nije tu bilo dugih kadrova. Eh, svega se toga sjetim kad vidim danas ove klince, ovi moji imaju jedno trideset DVD-a sa preko pedeset sati crtića i jedno stotinjak VHS-a sa najmanje 300 sati što crtića, što dječjih filmova, od klasika, pa do ovih današnjih gluposti tipa Pokemoni. I opet nisu zadovoljni, stalno traže još, i nikad se ne mogu dogovoriti što će gledati…

Ljudsko srce nikad zadovoljno nije, govorio je Njegoš. I to je valjda najveće ljudsko prokletstvo, živa istina …




Post je objavljen 06.10.2006. u 12:00 sati.