Obzirom da živim jednim normalnim obiteljskim životom prosječne hrvatske obitelji, i ovakav doživljaj može donjeti veselje...
Obično, odmah kada dođem s posla idem prošetati psa po Maksimiru. Niti ne ručam, jer cvilež i lupanje šapica po vratima mi nekako pokvari tek, a i nije još gužva, to mislim na pse. Obzirom da imam ženku i ako naletimo na drugu ženku, može biti krvavo. Vidite, niti u psećim životima se ženke međusobno dobro ne slažu jer su si jedna drugoj konkurencija i mogu biti vrlo opake jedne prema drugoj. Ah, kako poznata situacija! Obično se šećemo po djelu šume gdje i nema baš puno ljudi, jer znam da se mnogi boje pasa, a pogotovo mala djeca, pa ne želim da se moja zaigrana dalmatinka zaleti za nekim razigranim djetetom kako bi se igrala, a djete to doživi kao napad ogromne zvjeri koja će ga pojesti!
Jučer stvarno nije bilo nikoga, osim dva ribiča (jedan je zaspao, a jedan je bio vrlo blizu da zaspi), pa smo malo napravile krug i ugodno se iznenadila kada sam vidjela da uređuju još jedno jezero. Navodno je ono bilo prije 30 godina, a sada će ga ponovno napuniti. Obzirom da su ovo 5. jezero morali malo ispustiti zbog preuređenja 4., tako se na obali moglo naći školjaka koje žive u jezerima. Eto, seljačina, priznajem da sam do sada mislila da školjke žive samo u moru...
I tako ja idem pokupiti koju da odnesem djetetu kako i ona nebi bila tako neobrazovana, kada mi dotrči jedna djevojka vidno u panici i pita: Gdje je Bukovac? Doduše, znam ja i krivo skrenuti na tim stazama kada zabrijem u glavi neku priču, naravno vrlo zanimljivu kao: što da danas kuham, dali da prvo operem WC ili da pokupim zmazane čarape po zabitim djelovima sobe i sl., tako da me nije iznenadilo da se iznenadiš u kojem dijelu Maksimira si završio, ali na djevojci se vidjelo da se prestrašila. Nadobudno sam krenula objašnjavati kojom stazom da krene, no vrlo brzo sam shavtila da mi je lakše otpratiti ju, jer je bila totalno dezorjentirana. Već je bilo prošlo 6, a obzirom da je bilo i oblačno, šumica je za nju izgledala kao prašuma iz koje vreba hrpa zvijeri. U priči se ispostavilo da je tek stigla Zagreb na prvu godinu studija i da živi u iznajmljenoj sobici na Bukovcu. Vjerojatno joj je mama objasnila da je Zg opasna metropola gdje ti iza svakog čoška vreba neko zlo (nije tako daleko od istine, a i mi roditelji smo skloni plašiti djecu takvim pričama nebi li se držali što dalje od kafića, diskača, noćnih šetnji po gradu i sl.). Zamislila sam si kako bi se moje djete osjećalo da joj se takvo što desi u velikom gradu, gdje je posve sama i osjeća se nezaštićeno i kako bi mi bilo drago da joj netko pomogne. Naravno, tu bi moj muž dodao da bi se prestrašila jer je naslijedila i dozu panike, naravno od majke, jer su muški puno snažljiviji.
Tako smo pričale, više ja nego ona, jer sam cijelo vrijeme osjećala kako jedva čeka da vidi civilizaciju....i stigle do Bukovca. Tak je bila sretna kada je skužila da se nalazi na koliko-toliko poznatom terenu i mislim da je, kada je stigla doma, ljubila vrata svoje sobe. Rekla mi je da jedva čeka vikend da ode doma i da vidi svoje jer se osjeća tako sama, jer se još nije upoznala sa studentima pa joj fali i sama konverzacija. Kada sam došla doma, tako sam se dobro osjećala što sam joj pomogla i otpratila, jer, ne samo što je došla na Bukovac, već je netko s njom razgovarao. Baš je bila draga...
Eto, imala sam potrebu to nekome ispričati.....................doma nisam stigla niti pokazati jezerske školjke, jer su muž i kćer došli kasno doma, on s posla pokupi nju s treninga, a to je oko 22.30 i on gladan navali na klopu, a djete u što kraćem roku pokušava ispričati svoj dan koji je bio prepun zanimljivih događaja, pa to izgleda ovako: "U školi je bilo super, dobila sam 5 iz tjelesnog, tak smo se dobro zabavljali na odmoru, ah da, najzgodniji dečko na školi me je primjetio i kako stanuju u istom djelu grada, išli smo sami doma i on me je pitao da li mogu tako i sutra, joj tak sam bila zbunjena...a to ti znači da ćemo možda "prohodati", ako on naravno skupi hrabrosti da me pita, znaš kak je simpa i jako je sramežljiv, a tako je zgodan i cijeli dan mi se tresu ruke od uzbuđenja.... i kako je bilo super na treningu, kako ih je trenerica pohvalila i kako su radili nove akrobacije, kako su se pri tome dobro zabavljali pri padanju itd.". I onda, onak, kao usput, kaže kako je dobila 1 iz kontrolnog kojeg je "super" napisala, našto se moj muž zahlikne i skoro uguši komadom mesa jer se iznenadio tom vješću i ono pitanje: pa kako, zar ti nisi rekla da ti je sve jasno??????? Tu su se njene velike okice napunile suzama što je momentalno omekšalo čvrstog tatu.
Tako vam to izgleda s tinejđerima kojima je koncentracija negdje na klupi, a samo je lijepa glavica prisutna u školi. Tada nastupa razumna i smirena majka (koja si broji do 10) i smireno kaže kako je sve to lijepo, što se tiče simpatije, ali da škola mora biti na prvom mjestu i da će ju oštrokonđa probuditi sutra rano ujutro kako bi imala vremena pripremiti se za školu, a ako se ne primi učenja i ako budu loše ocjene, neće moći izlaziti, pa neka bira kako će. Stvarno, katkad bih voljela da ima neki uđbenik za svako djete iz kojeg bi mogli saznati na koji način djetetu nešto objasniti, a da te ono posluša.....ah, sve više cijenim svoje roditelje i znam da im nije bilo lako..............to shvatiš samo kada doživiš................inače, ne mogu se požaliti, dijete mi je posve ok (mislim nema čirokez i hrpu piercinga, sluša rock a na narodnjake, dolazi doma na vrijeme, posprema...) i za sada ne vidim nekih većih problema, ali opet.....kako dalje.....kako naći dobru mjeru u popuštanju i pritiskanju?....kao svaki normalan roditelj želim da djete odraste u poštenu, odgovornu, samostalnu osobu koja će raditi posao koji voli i za to, ako će imati sreće, biti dobro plaćena...........
Post je objavljen 05.10.2006. u 13:24 sati.