Na umu mi je bilo jedino kako što prije doći do širokih gradskih cesta. I zaista…U hipu sam se našla tamo. Pogled na jedan od satova govorio mi je da su prošla 3 ujutro. Gdje god bih pogledala, nigdje nikoga. Sve prazno i pusto. Svjetla gradskih lampi ogledaše se na mokrom asfaltu. Bila su to jedina svjetla. Kroz malo koji prozor naziralo se svjetlo – tek se tu i tamo u mraku nazirala mogućnost da nada za ovaj svijet još uvijek postoji. Koliko god se trudili, uvijek će postojati netko tko će ostati vjeran sebi i neće podlijeći tuđem utjecaju, netko tko će vjerovati u sebe i smatrati da jedan čovjek može promijeniti sve. Jedino što je potrebno jest ne odustati. Jedino što je potrebno jest vjerovati i željeti. Nadati se. Takvi ljudi su rijetki, ali ih je bilo. Bilo ih je i svi su u svoje vrijeme smatrani luđacima i hereticima jer se jedino na taj način moglo protiv njih. Jedino su na taj način država i crkva mogle protiv njih. Ti ljudi bili su pravi revolucionari.
Galileo se zalagao za Kopernikov, heliocentrični sustav, što ga je dovelo u sukob s Crkvom. Tvrdio je svoje iako je cijeli svijet bio protiv njega. Da se Mliječni Put raspao u mnoštvo zvijezda slabog sjaja, da na Mjesečevoj površini ima dolina i brjegova, da oko Jupitera kruže 4 mjeseca, da Sunce na svojoj površini ima pjege… Znao je da ima pravo i tvrdio svoje, bez obzira što je proglašen heretikom. Svima je poznato kako je završio. A što se na kraju ispostavilo? Da, točno to.
Bio je jedan od ljudi ispred svog vremena, jedan od ljudi koji nisu prihvaćali nametnuto im mišljenje, nego su sami tražili odgovore na pitanja. Vjerovali svojim riječima iako je uvijek postojao netko jači od njih, netko tko je u svakom trenutku mogao srediti njihov nestanak…
Njegov život možda nije bio bajka, no kad se gledaju dugoročnije posljedice – uspio je i svaka mu čast zbog toga. Potrebno je više takvih ljudi. Ljudi koji su svjetlo u tami. Osvijetljenih prozora u noći.
Vidjevši tu i tamo pokoji, razmišljala sam. Pitala se. Pitala se o čemu ti ljudi razmišljaju, krije li se među njima koji revolucionar koji će svojim idejama promijeniti svijet. Netko tko će imati snage za to, a ne odustati kao ja. Htjela sam bolji svijet, ali nisam imala snage boriti se. Nisam znala kako. Jednostavno nisam osoba koja bi se po nečemu izdvajala u masi, privlačila pozornost ljudi i nagnala ih da me pažljivo slušaju. Netko ima potrebnu karizmu kojom može izazvati promjene. Ja je nemam. Ja ne mogu promijeniti apsolutno ništa, zato se ni ne trudim pokušavati. Inače igram ako mi neka igra pruža zadovoljstvo, bez obzira hoću li izgubiti ili ne. Tad igram čak i kad znam da ću izgubiti. «Promijeniti svijet na bolje» za mene je igra za koju znam da ću izgubiti, ali nju ne igram jer nije zabavna. U njoj ne želim izgubiti, a znam da pobijediti ne mogu.
Može biti i da ljudi idu na posao u neki udaljen grad pa ustaju rano, ali nitko mi ne može reći da nada ne postoji. Znam, nema je puno. Nikad je nema toliko puno da bi svijet učinila savršenim, ali uvijek je tu, barem trunčicu, i to je čini posebnom. Teško je pronaći je jer se uvijek skriva po mjestima kamo nitko normalan ne bi stupio. I onda odlazi. Na isti način bila je kod mene i onda otišla. A kad jednom ode, više se ne vraća.
Crveno svjetlo na semaforu se upalilo. Bilo je vrijeme da krenem. Iskreno, baš i nije neka fora kad su ulice beživotno prazne. Nema baš nikakve opasnosti da bi netko mogao doći sa strane i zabiti se u mene. Šanse su valjda 1: 1 000 000. U zavoje nisam htjela ulaziti na način kao kad sam sletjela s ceste. Ne bih mogla podnijeti da opet polomim sve kosti i dobijem potres mozga, a znam da jedino tako može završiti – auto razbijen, ja potrgana, ali živa….
Jedna Raiden Van Morte ne može umrijeti na taj način. To nikako.
Smrt je samo još jedno od stanja. Kao spavanje, ležanje, stajanje… Sve ovisi koliko daleko si spreman ići da bi došao do tog stanja. Istina je da sve ima svoju cijenu i da su neki spremni ići nešto dalje od drugih. Neki uopće ne idu, no svejedno umru. Smrt dolazi kad ona želi, a ne kad je ti zoveš. Žalosno je što uzima ljude koji je nisu zaslužili, onima za koje je kazna. Drugi, oni kao ja na nju gledaju kao na blagoslov, dar. Smrt, pravda, istina… Sve te više sile su zapravo iste i nemaju smisla za humor. Sve su slijepe. Ja mislim da sam otišla dovoljno daleko i da sam bila učinila sve te sam, prema tome, i zaslužila da dobijem svoj dar. Možda bez sjajnog omota i mašne na vrhu, ali trebala sam ga dobiti. 99% ljudi bi dobilo svoju kaznu, no kad ono što je nekome kazna drugome predstavlja dar, vidim da se darovi ne dobivaju lako. Za razliku od kazni. Meni dar nije dan. Ja se i dalje vučem iz dana u dan, kradem vrijeme iako mi nije od nikakve koristi.
Trebam li se nekome opravdavati jer sam učinila nešto što nisam trebala? Ta misao više me nije tako jako mučila, no i dalje sam bila svjesna svoje pogreške te odlučna u namjeri da se neće više nikad ponoviti. Ne, jer znam kako je to kad se osjećaš prljavo i izdano i kako je kad ti izdaš nekoga. Razlika je velika. Kad izdaju tebe, znaš da tu nisi mogao ništa promijeniti. Jednostavno je tako trebalo biti. Suprotno tome, kad ti izdaš nekoga, u ustima ostaje gorak okus. Znaš da si mogao postupiti drugačije i upravo to najviše boli. Znaš da je moglo završiti drugačije, a odluka o tome bila je samo na tebi, ni na kome drugome. Ti si taj kojeg treba kriviti. Iz iskustva znam da je lakše kriviti druge nego sebe…
Polako prošavši pored parka, nisam vidjela nikoga, što i ne čudi s obzirom na kišu i rane jutarnje sate. Moja klupa bila je slobodna. Tamo nije bilo ni Fadea, ni bilo koga drugoga. Usprkos kiši, otišla sam do nje. Nije mi bilo do crtanja. Nije mi bilo ni do čega u ovom trenutku. Htjela sam samo leći na nju i na trenutak osjetiti dio svoje prošlosti, povijest čiji sam dio postala. Nije bilo potrebno. Jedan pogled na klupu bio je dovoljan da se prisjetim svega i shvatim kakva sam naivčina. Glupa klupa dio je nečega što bi se dogodilo da je i nema, a sva moja sjećanja… sva moja sjećanja postoje bez obzira na klupu. Postoje negdje gdje nitko ne vidi i odakle ih nitko ne može uzeti. U mojoj glavi. Postojat će tamo i kad klupa istrune. Ona je tek jedno od mjesta iz prošlosti, ništa više. Prošlost je završila. Mogu pronaći neko novo mjesto gdje ću crtati, a nju prepustiti nekom tko vjeruje da je važna zato što smo se tamo upoznali i zato što su na njoj urezana naša imena. To je velika laž. Važni smo mi, ne klupa koja se slučajno našla tamo u određenom trenutku. Ja, glupača, to nisam prije shvaćala. Trebalo mi je dugo vremena da joj prestanem pridavati toliki značaj zbog nečeg što sam si utuvila u glavu. Ne mogu crtati nigdje drugdje… Eto, još jedna besmislica izašla iz mojih usta. Zapravo mogu crtati bilo gdje, potrebna je samo inspiracija. A dobro znam da inspiraciju ne možeš steći ni na koji način, bez obzira gdje bio. Dolazi sama, a to što sam ja mislila da ne mogu crtati jer nisam na svojoj klupi… to je glupost. Nije stvar u tome gdje sam bila ili gdje nisam bila, nego je dan bio takav da nije išlo.
Sada sam ovdje, pred njom. Opet. Iako mi je značila puno i značit će mi puno, ostavljam je jer predstavlja dio mene koji je nestao i neće se vratiti, bez obzira koliko se ja pravila da je sve isto kao prije, bez obzira koliko se trudila biti na mjestima gdje smo bili kad smo bili zajedno...
Što god činila, ništa ga neće vratiti. Mogu se unedogled pretvarati da se ništa nije promijenilo, ali time zavaravam samu sebe. Iskreno, toga mi je dosta. Zato govorim «zbogom» i zaklinjem se da više nikad neću stupiti u ovaj park. Jest, sve je tu počelo, no ne znači da tu mora i završiti. Bilo je i bit će. To mi je dovoljno.
Pri odlasku sam se sjetila Christininih riječi – moji crteži još uvijek vise u Ravenovom stanu. Oni su dio prošlosti koji želim natrag. Ne želim da ih itko drugi gleda. Nisu bili za njih niti će biti…
Iznenađenjima nikad kraja. Kao da sam lik u nekoj sapunici i događa mi se ono za što su izgledi mali, ono što bi bilo glupo očekivati da se dogodi jer su vjerojatnosti toliko slabe… Kao da deset puta zaredom daš koš s udaljenost od 15 metara, kao da ti netko baš uvijek uleti u sobu u najnezgodnijem trenutku… Takve stvari se u stvarnom životu rijetko događaju, no ja baš imam tu neku sreću da drugačije ne ide.
Na jednoj od sporednih ulica bio je Ford GT i u njemu Markie. Sada sam prvi put svojim očima vidjela kako vozi i shvatila da Chris nije pretjerivao. Noga na gasu i okretanje pod ručnom, tako bi se mogla opisati njegova vožnja. Vidjela sam ga na istom raskršću gdje sam izletjela, ulazio je u onaj isti zavoj gdje sam i ja imala svoj show, ali još brže od mene. Nije izletio samo zato što mu je kut ulaska u zavoj bio bolji, no svejedno je nedostajala samo mrvica do izlijetanja. Stražnji kraj auta opasno je otklizao do nogostupa pored suprotnog traka ceste i zamalo udario u zid. Prošao je kroz crveno, ali njemu se potrefilo da iz suprotnog smjera dođe auto. Nikakav problem. Izbjegao ga je kao što samo profesionalac može i zna i nastavio dalje jednakom brzinom, prema tko zna kojem zavoju.
Na neki način, razumjela sam ga. Noću su ulice prazne, policije gotovo da i nema. Prema tome, ne postoji bolje vrijeme i mjesto za biti vladar jednog mrtvog svijeta, svijeta bez podanika koji će ti se klanjati i pljeskati tvojim potezima. Ne trebaš ničiju pozornost, dovoljno je znanje da sve pripada tebi i da možeš što god poželiš. Ljudi si svoje odobravanje i misli mogu zabiti u guzicu. Kad nešto činiš zbog sebe, onda to činiš zbog sebe, a ne zbog pohvala, komplimenata, pljeska, ne zbog drugih ljudi, ne da bi se nekome pokazao, ne zbog slave ni pozornosti… Kad nešto zaista želiš, činiš to zbog sebe. Činiš to na praznim ulicama, daleko od svih pogleda. Ne zbog mode, već zbog strasti. Šteta što je u današnjem svijetu moda na prvom mjestu, a strast je na glasu kao nešto loše, što je dovelo do toga da je svi pokušavaju nekako zatomiti. Jer, u redu je ako si u modi i isti kao i ostali. Izgubljen, prodan. A ako slušaš ono u sebi, ono što je jedino pravo i vrijedno, gledaju na tebe svisoka. Zar je to u redu? Mislim da bi ljudi trebali ostati vjerniji upravo svojim strastima. Istina, strasti često nose više štete nego koristi. Muče. Razapinju, igraju se našim zdravim razumom, vuku malo na jednu pa na drugu stranu, ali nikad toliko da bi druga strana bila posve zaboravljena, već taman toliko da nas neprestano proganja i to sve dok se ne vratimo natrag njoj. No, barem su toliko stvarne da nas makar na trenutak čine živima. Imaju dubinu koju moda nikad neće imati. Svi mi imamo svoje strasti. Nisam sigurna koja je moja. Je li to bezglavo jurenje kroz noć ili lutanje samo po sebi? Kao… Kao kad sjediš na predzadnjem sjedalu u busu oko 5-6 ujutro. Prosinac je, ali još nema snijega. U busu je toplo, a pogled kroz prozor daje ti do znanja da vani nije. Hladno je i ne želiš biti tamo. Još u polusnu, gledaš van u blagu tamnoplavu boju prosinačke zore i ne želiš da dan svane. Ovako je ljepše. Samo gledaš van i razmišljaš o svemu. Znaš ime svog cilja, no zapravo ne želiš doći tamo. Možda u strahu od onog što te očekuje, a možda u strahu od nečeg drugog, želiš da putovanje potraje zauvijek. Želiš promatrati mračne krajolike obasjane vječnošću i pritom slušati samo zvuk motora autobusa i kotače kako se okreću, derući pritom i sebe i asfalt….
Post je objavljen 02.10.2006. u 23:09 sati.