Pregled posta

Sjeti se krstaških ratova, sjeti se presječenih vratova!

Za one kojima se ove moje razvučene lamentacije dolje ne da čitati (suhaporno je, traje ko proljev, previše učeno, hebi eto nešto sam tako raspoložen), evo odmah sažetka:

Papa Benedikt XVI je u jednom govoru naizgled sasvim usput citirao pogrdne riječi na račun Muhameda, izrečene prije šest stoljeća. Ne treba biti naivan i misliti, da mu se to slučajno omaklo; točno je znao kakve će reakcije izazvati. Cilj mu je bio izazvati bijes muslimana, da bi izazvao bijes kršćana, i Zapadnjaka uopće. Pravi cilj nije islam, nego protestantizam i ateizam, koji slabe jedinstvo Zapada. Složena igra moći, u okviru huntingtonovskog sukoba civilizacija!

Ok, to je osnova. EVo sada veleuvaženog obrazloženja.

Za svojeg posjeta domovini (koja je, a to za događaj nije nevažno, uvelike zbog nacionalnog ponosa uvrijeđenog rimskim zlosiljem, u XVI. st. velikim dijelom prigrlila protestantizam, zatim u prvoj polovici XVII. preživjela stravičan vjerski rat u kojem je izgubila 40 posto stanovništva -koja je to divna šorka bila! -te konačno razvila sustav suživota katolika i protestanata koji su ipak svi Nijemci, a u novije vrijeme pridružuje im se i rastući broj deklariranih ateista, koji danas čine trećinu stanovništva i Sveta Majka Rimska Crkva svake godine gubi desetine tisuća vjernika) papa Nijemac Benedikt XVI. održao je 12. rujna predavanje na sveučilištu u Regensburgu, na kojem je, kao Joseph Ratzinger, bio profesor i vicerektor prije trideset godina. Predavanje je bilo posvećeno odnosu vjere i (raz)uma, religije i teologije. Stara tema, i ništa posebno novo nije rekao, i već se nitko tog predavanja ne bi sjećao niti bi ono ičija uvjerenja promijenilo, da se usput nije, u nekoliko rečenica, očešao o muslimane.

Usput, ali na način koji čak i površnom čitatelju mora odmah upasti u oči. Ne treba imati iluzije niti nasjesti na izliku da papa učenjak nije točno znao što i zašto govori! On nije toliko izvanredan medijski manipulator kao njegov prethodnik Ivan Pavao II, ali bio mu je najbliži suradnik 25 godina i neke je trikove naučio. Ovaj bojovni papa vodi borbu protiv hereza onako, kako može u ovom sekulariziranom svijetu, gdje od ujedinjenja Italije, kako je to svojedobno točno primjetio Josif Visarionovič Staljin, više ne raspolaže divizijama, koje bi mogao mobilizirati protiv svojih neprijatelja. (Jednom me je bio uplašio, kada je večerao sa heretikom, ali bez razloga!)

Papa je započeo o tome kako postoje oni koji smatraju da teološki fakulteti ne spadaju na sveučilišta, jer se bave nečim što ne postoji (Bogom), jer ne spadaju u znanost ("teo-logija" nije znanost u onom smislu kao bio-logija, socio-logija itd.). Kako na to odgovoriti?

Neočekivano, papa je sa pitanja odnosa vjere i uma prešao na odnos religije i nasilja. Izvukao je iz prašine zapis jednog turobnog povijesnog luzera, učenog Manuela II. Paleologa, koji je sebe još uvijek nazivao slavnim imenom bizantskoga cara, a vladao je, krajem XIV. i početkom XV. stoljeća, područjem tek malo većim od Dubrovačke republike. Suočen sa nadmoćnom otomanskom silom, pobjedonosnim islamom koji opsjeda Bizant i nadire u Europu (doduše, kršćane će koju godinu kasnije spasiti Mongoli, najveći huligani u povijesti do nacističke njemačke, tada još većinom šamanisti, koji će raznijeti Osmanlije kao i skoro sve svoje protivnike, i tako za pola stoljeća odgoditi pretvorbu Konstantinopola u Istambul -kojeg će, uostalom, papa uskoro posjetiti), taj zlosretni povijesni gubitnik, nasljednik Rimskoga carstva koje se gradilo mačem i u kojem se kršćanstvo nametalo surovim terorom u doba svojeg trijumfa tisuću godina ranije (kada su biskupi sklopili savez sa Carem, i time podlegli trećem iskušenju, kojim je Sotona navodno kušao Isusa), spominje islamski pojam džihada (svetog rata), i jada se da vjeru -ma gle vragati! -ne bi trebalo širiti silom.

Ogorčen i zavidan jer je od velikog huligana postao žrtva, izriče car u zapisu svojeg navodnog razgovora sa nekim učenim Perzijancem (a Perzija, odakle naravno i Hrvati potiču, iako islamska, neprijateljica je Turske!) slijedeću himbenu objedu na proroka Muhameda, pa je šest stoljeća kasnije papa, koji je u sličnom položaju jer je izgubio svoje divizije, našao ponukanim ponoviti: "Daj mi pokaži što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem."

Izraz je to bijesa gubitnika, jer u stoljećima bizantske slave oni su lakše komunicirali sa naprednim Arapima, nego sa svojim siromašnim zapadnim rođacima. Početkom X. st. pisao je carigradski patrijarh: "Dvije svjetske sile, Saraceni i Rimljani, sjaju poput dviju najsjajnijih nebeskih zvijezda. Zato moramo živjeti zajedno kao braća, iako se razlikujemo po običajima, navikama i vjeri."

Ne, kaže carić, vjeru ne treba širiti mačem, jer: "Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluju prema umu toje protivno Božjoj biti." Papa se nadovezuje na ovu rečenicu (usput, kao dobro potkovani njemački filozof, odlično razlikuje um (die Vernunft, to je grčki "nous", vezan za "sofia", mudrost, koju srećemo i u deuteronomijskoj starozavjetnoj "Knjizi mudrosti", i sa "logos") i razum (der Verstand), razlika odlično izražena i u hrvatskom: raz-um dijeli ono, što je um (logos, Bog) povezao, dok je teško izreciva uengleskom, jeziku ekonomije i dnevne pragmatike!), te tvrdi, citirajući jednog suvremenog njemačkog profesora, da je za cara, "Bizantinca odraslog u grčkoj filozofiji" (a njegovi prethodnici u V. i VI. st. poklali su i protjerali grčke filozofe! Kada je 529. g. car Justinijan zatvorio Akademiju u Ateni, preživjeli filozofi našli su sklonište, gle čuda, u Perziji! i kasnije, uz posredništvo Armenaca, koje će u XX. st. istrijebiti Turci, podučavali filozofiji, koja je u Europi zaboravljena, sljedbenike Muhamedove!) sasvim očigledna misao, da je Bog u svojoj biti (bitku) uman, "logičan". Dok je, navodno, "za muslimanski nauk Bog potpuno transcendentan", pa nije vezan ni pravilima ljudskog uma, pa čak ni morala!

Tu se papa vraća prvoj temi svojeg predavanja: kršćanstvo vjeruje u Um, vjeruje u Logos (prvi stihovi Ivanovog evanđelja: "U početku bijaše Riječ (logos), i riječ bijaše u Boga, i riječ bijaše Bog"), pa je teologija istinska znanost, dapače bez nje sve druge znanosti gube svoj smisao i utemeljenje, jer njihova metoda počiva na vjeri u (raz)umnost svijeta, a da se pri tome ne pita otkud i zašto. Zapad mora, kaže papa, prevladati "samonametnuto ograničenje (raz)uma na na ono što se može falsificirati u eksperimentu" (to je učenje K. R. Poppera), mora ponovo uključiti ono božansko, jer "(Raz)um koji je gluh za božanstvo i koji religiju gura u područje supkulture nije sposoban za dijalog kultura." (Tu citiram prema prevodu u Glasu Koncila, gdje pišu "(raz)um", naime na hrvatskom bi se reklo "moramo se suprotstaviti sužavanju uma na puki razum". "Dijalog" pak znači dija-logos, "dijeljenje logosa", a to pretpostavlja da strane u dijalogu dijele isti logos!)

Nakon ružnih riječi na račun islama, koji navodno odbacuje "logičnost" Boga i svijeta, papa kritizira Zapad, koji u doba Razuma, začetom u procesu zvanom "renesansa" (tj. grčkog i rimskog duha, kojeg je kršćanstvo zatrlo), u isto doba kada Carigrad propada, odbacuje religiju, i time postaje nesposoban za dijalog sa kulturom, kao što je islamska, koja je religijom još posve prožeta (kao što je Zapad bio prije).

Ovaj pak tijek misli, u kojem papa Nijemac kritizira modernu zapadnjačku "pozitivističku" racionalnost, banalan je, nevrijedan posebne pažnje; sve je to u posljednja dva stoljeća (kada trijumfira "građansko društvo") već bezbroj puta, na razne, i bolje, načine rećeno. Tako, ona digresija o islamu s pravom je postala jedino, što se zabilježilo i na što se, i u kršćanskoj i u islamskoj civilizaciji, reagiralo.

Papa, koji je prije stupanja na tron 20 godina bio Veliki Inkvizitor, smišljeno je ubacio grubu provokaciju, znajući da to neće ostati bez odgovora. Osnovna teza nikako ne stoji, i učeni bivši profesor to sigurno zna.

Nipošto nije točno, da je za kršćane bog "logičan", a za muslimane "transcendentan". Muhamed izrazito potiče traganje za znanjem; njegove su riječi: "Potraga za znanjem sveta je dužnost svakog muslimana. Tražite znanje, pa makar i u Kini." Muhamed, također, visoko uzdiže razum: "Bog nije stvorio ništa bolje, ništa savršenije i ništa ljepše od razuma." (Usput, o svetom ratu: "Najbolji džihad jest onaj kojim čovjek pobjeđuje sebe sama.") (Dapače: Sam Kuran jest jedan logos, i po tome je islam viši oblik razvoja monoteizma u odnosu na kršćanstvo. ) (Međutim, kao što svetogrđe otkriva istinu svetosti, tako otkriva i da je Alogos istina Logosa.)

Razlika, o kojoj je ovdje riječ, razlika je između "teološkog" i "mističkog" razumijevanja vjere, a oba postoje kako u kršćanstvu, tako i u islamu. "Via negativa" latinska je riječ za učenje mistika, po kojem se o Bogu ne može ništa reći, što on jest, nego samo ono, što nije; jer Bog je "transcendentan", izvan ovoga svijeta. Tako uće kršćanski i islamski i hinduski mistici, a s druge strane, od arapskih teologa i filozofa kao što su Ibn Sina (Avicena) i Ibn Rušd (Averoes) učili su i kršćanski skolastičari XIII. stoljeća.

Papi, dakle, za razvoj njegove teze o nužnosti religije kao osnovi znanosti, priča o islamu uopće nije bila potrebna; a kad je već islam spomenuo, da mu je do ozbiljne diskusije stalo, mogao je navesti znatno relevantnije autore od melankoličnog vladara razvalina. Mogao je, dapače, da mu je do "dijaloga kultura" stvarno stalo, citirati brojne islamske mislioce u korist svoje teze! (Usput, pisao sam u ožujku o tome , kako je papa ukinuo Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, i pripojio ga Vijeću za kulturu. Odrekao je islamu, hinduizmu itd. dostojanstvo VJERE, proglasio ih je samo fenomenom KULTURE.)

Previše je učen bivši profesor Ratzinger, da bi slučajno ovako slabačak govor održao, i očito pogrešnu tezu iznio. Ona citirana rečenica, da je sve novo što je Muhamed donio samo loše i nehumano, središte je govora i njegov razlog postojanja. Ne, nisu krivi uobičajeno okrivljeni novinari, koji su to eto "istrgli iz konteksta", jer gore iznesena analiza kon-teksta pokazuje, da su napravili upravo ono, što se od njih željelo i očekivalo. Kao i oni islamski vođe, koji su organizirali prosvjede, pa i prijetnje.

Petrov nasljednik izrekao je to s očitim ciljem, da izazove upravo onakvu reakciju muslimana, kakva je uslijedila. Naknadno, državni tajnik Svetog stolca kardinal Tarcisio Bertone u službenom priopćenju tvrdi da Manuelovu prosudbu "Sveti Otac nije apsolutno namjeravao niti je namjerava usvojiti kao svoju". Da to nije namjeravao, to bi jednom rečenicom ograđivanja u svojem govoru i rekao; a on je zapravo optužbu i produbio, ustvrdivši da je islam u svojoj biti iracionalan, pa onda i nasilan!

Ostaje na znanje i ravnanje bojovnim katolicima: "Da, još nismo zaboravili da zmiji hereze treba satrti glavu!", i usput još kao ulagivanje bogobojnom (gdje ono "bojno", na izgled paradoksalno, istovremeno znači "bojati se" i "bojevati") Jurju Grmiću u njegovoj kampanji protiv islamskog terorizma, a kasnije isprike, naravno, stvar su puke dnevne politike, taktiziranje nažalost u ovo dekadentno doba nužno, što će svi iskreni vjernici naravnio razumjeti, i spremati se da obnove Opus Dei, djelo božje.

Pravi cilj ipak, u ovom trenutku, nisu muslimani kao takvi. Njihov bijes, nada se bojovni rimski biskup, izazvat će odgovarajuću reakciju na Zapadu, koji će shvatiti da se svojim mlakim pozitivističkim razumom ne može oduprijeti pohodu džihada, danas u obliku terorizma. Nada se, da će zaustaviti osipanje katoličkih redova, ne samo u Njemačkoj. Potrebno je da vanjska opasnost postoji, kako bi se kršćanske zemlje održale na okupu.

Stara je to priča, prastara; ali još uvijek može biti učinkovita. Pa onda, jednog dana, papa možda opet stekne svoje divizije.

Post je objavljen 27.09.2006. u 14:46 sati.