Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/indianwoman

Marketing

...canada...ne znam više koji part...

...hm, jedino što me je "žuljalo" za vrijeme boravka u kanadi, je to što sam rijetko imala priliku uloviti neke trenutke samovanja, što je meni kaookorjeloj vodenjakuši neophodno, zapravo životno bitno... za opstanak... :-)

...samim tim ono malo takvih trenutaka su mi bili beskrajno dragocjeni... a to je (osim vremena provedenog u kupaonici) bilo dok sam boravila kod tatjane, sestrične... ona živi u gradiću zvanom port moody... nazvan je po nekom kapetanu moodyu... u nekoliko navrata ona je morala ići nešto obaviti, a za to vrijeme sam ja guštala samujući... prošla su dobra dva tjedna kad sam skontala da uopće nisam slušala muziku!!... tako da sam kod nje napanjila liniju, a i pao je koji pokret u ritmu :-))

....bilo je zanimljivo solirati u kući na tri etaže (btw, ona u njoj živi sama!!), nakon što te u 8 sati probudi momak koji je revno došao pokositi travu ispred njene i okolnih kuća... naime, kad živiš u tzv. town house onda ti uredno jednom tjedno dođu osisati travu u front i backyardu... zato su, valjda, njihovi travnjaci tako uredni... nakon što pošišaju ne vidiš da je itko tu bio, osim po tome što je travnjak sređen... ako ostane `smeća` tj. ostataka trave ne daj bože po terasi i stepenicama, to sve naknadno pokupe nekim veeeelikim usisivačem za travu...
...tog istog jutra, nakon što je šišator trave obavio svoj posao čula sam neke čudne zvukove kao da netko hoda po gornjem katu što baš nije bio ugodan osjećaj, i struze li struze s nečim....???????..... onda sam uspjela locirati da ipak nitko ne hoda po gornjem katu, već da vjerojatno hoda po krovu!!!! pa se ispostavilo da je ispred kuće kamion s ljestvama i da zaista jest neki čovjek na krovu i da usisava i čisti krov!!!! ta zemlja je puna iznenađenja :-)))) sve je tako organizirano. nekad mi se čini da je možda malo i previše, a onda opet kad vidiš koliko ljudi rade (npr. tatjanin radni dan, traje 12 - 14 sati!!! radi kao veterinarka, u klinici) onda to ima mnogo smisla....

no, ono što bi trebala biti glavna tema ovog posta je nešto što se zbivalo prije ovog gore opisanog a to je - putovanje na vancouver island... otok koji je, kako mu i ime kaze, blizu vancouvera... nije mnogo naseljen i pun je divljine i prekrasne prirode... jedan dio mu, dakle, dijeli zaljev s vancouverom, a drugi je okrenut prema otvorenom moru, oceanu, pacifiku... već sama vožnja brodom je bila doživljaj zbog raznih otočića koje putem vidiš na jednom dijelu... zanimljivo je promatrati i razlike u vrsti i konfiguraciji tla npr. kod nas i ovdje... kod njih mnogo stijenja na otocima, i iz tog stijenja rastu cijele borove šume, poprilično guste... stijenje je uglavnom tamno smedje i crno, ima i ponešto crvenkastog... podjseća me na neke fotke s hawaja... sam horshue bay odakle smo isplovili trajektom je slatka lučica, mala, gdje ljudi drže svoje brodice, i gdje pristaje trajekt... samo pristaniste je opet besprijekorno organizirano... postoji 40-ak linija za ukrcaj i recimo njih 6-7 je na jednoj cesti... znači, ima nekoliko cesta koje vode do brodova za ukrcaj... kad kupiš kartu, onda ti kažu u koju liniju da staneš, i onda te ta linija vodi direktno na brod... da ne duljim o tehnikalijama :-) vožnja je bila oko sat i pol i guštali smo iako nismo baš mogli biti mnogo vani (što je meni osobno uvijek prvi izbor) jer je brod brzo vozio i vrijeme baš nije bilo sjajno pa je bilo lako se smrznuti na otvorenom...

...pristali smo u nanaimo, odakle smo onda isli za tofino, malo seoce na obali na dijelu otoka koji je okrenut prema otvorenom moru... mjesto je jako lijepo... malo, ima neki simaptican sarm, poprilično turisticki orijentirano, ali se nije pretjerano raširilo i razvilo, mnogo galerija, suvenirnica, ljudi iz različitih krajeva svijeta... bilo je dosta evropljana, ponajprije iz njemacke i skandinavskih zemalja...
u tofinu smo bili super smješteni u varijanti bed & breakfast (što je ovdje dosta često u turističkim mjestima) u tzv. cedar house, što bi značilo da je kuća napravljena od cedra! i da nevjerojatno lijepo mirisi :-)... tu smo zapravo imali cijelu kuću na raspolaganju, na malom brdašcu, s pogledom na zaljev i ocean... a sa stražnje strane kuće šuma... medo nije navraćao :-) sam put do tofina je bilo lijep i zanimljiv jer se vozi kroz šumu i kanjone rijeka... prvo jutro smo tatjana i ja isle na whalewatching iliti gledanje kitova... u velikom gumenjaku, nas 12 i peter, nas vodič i vozaš i sve što je trebalo... odvezao nas je prvo do jednog malog obližnjeg otoka na kojem smo vidjeli slavne bold eagles... iliti bjeloglavi supovi, kod nas, navodno... ogromni su i jako lijepi, i baš se drze kao kraljevi neba...
cijelo jutro je bila ogromna magletina, tako da si mogao vidjeti eventualno 100m ispred sebe... nije baš bila najbolja kombinacija za whalewatching, ali cijeli taj izlet bio je veliki doživljaj, bez obzira na maglu, ili baš zbog toga jer je davala neki štih mističnosti... nakon orlova smo se otisnuli prema otvorenom moru... bilo je dosta valovito tako da je bilo vriske i cike, i u nekom trenu smo se zezali da je to waveriding (jahanje na valovima) a ne whalewatching, jer kitova jos nije bilo... usput smo obišli jos neke otočiće na kojima smo vidjeli mnoštvo ptica, tuljane, morske lavove... ondak nas je peter obavijestio da je neki drugi čamac ugledao kita pa smo krenuli na tu stranu... otvoreno more, nigdje traga kopnu, magla... brrrr :-)))... i stvarno, tu smo sreli jednog malog kita kojeg nije baš mnogo smetalo što smo mi tu... on je plivao svoju neku turu, i nije se baš mnogo pokazivao tako da smo vidjeli uglavnom kako pusta vodu kroz onu rupu na svojim ledjima, i ponekad bi nam priuštio da mu vidimo dio glave i ledja... budući da je kit bio mali nadali smo se da je mama negdje u blizini, no nije bila, ili se nije htjela pokazati... naime, kitovi mogu i po pola sata ostati pod morem... i malac je nakon nekog vremena zaronio i nismo ga mogli više locirati, pa smo krenuli dalje u potragu za kitovima... u medjuvremenu se magla digla pa je bilo lijepo vijdeti kako je s jedne strane (prema oceanu) nebo čisto i sunce žari, a s druge strane (prema kopnu) magluština i sivilo... i tako vozeći se dalje ugledasmo sljedećeg kita... ovaj je bio veeeliki, što smo odmah zaključili po tome što je bacao vodu jako visoko... e, on nam je priredio dobar show... izranjao je i pokazivao se... malo glavu, malo rep i to je bilo zaista impresivno...

sama vožnja po oceanu je bila doživljaj za sebe, čak da kitove nismo ni vidjeli, no ovako sve u kombinaciji još i s vremenom, pticama, ostalim morskim bicima i sl. bio je zaista impresivan dozivljaj... vidjeli smo i neku morsku algu koja na površini ima kao trupce duzine metar, dva koji na krajevima imaju neku kuglu iz koje onda prema dnu rastu listovi... na dijelovima su cijeli zaljevi bili njome prekriveni... navodno je, rece peter, to biljka s najbrzim rastom na svijetu... valjda peter zna :-)
sve u svemu, udaljili smo se 12 milja od kopna, i tamo gdje smo gledali kitove, more je bilo duboko oko 80 metara... rekao nam je peter cak i koliko brzo smo vozili, no to nisam zapamatila... btw, peter bjese mnoooogo zgodan momak... he he....

poslije podne smo se uputili u obilazak plaža jer je to jedna od atrakcija tamo... zaista je... pješčane plaže, nepregledne dužine, okružene stijenama i šumom... magla se polako dizala kako je dan odmicao tako da je bilo impresivno vidjeti da je dio plaže pod maglom, a dio pod suncem... obišli smo middle beach, mckenzie beach, i na kraju se zadržali na chestermans beach koja je od ove tri najveća... tu smo šetali, gacali po oceanu, gledali surfere, skupljali školjkice... budući da je na mjestima jako plitko, a bila je oseka, mogli smo prehodati do jednog malog otočića (zove se frank island) za koji se ispostavilo da je privatan, i da se u to malo šume što je na njemu bilo, krije kuća koju uopce nije lako uočiti... pisalo je, naime, da se na otok ne smije jer je privatan posjed, no to nikoga, pa ni nas, nije baš moglo zaustaviti... na plaži je bilo jako mnogo ljudi, no ona je toliko ogromna tako da uopće ne nastane nikakva gužva... bio je gušt gacati po moru, iako je poprilicno hladno (po mojoj procjeni bilo je oko 18, 19 stupnjeva) tako da se ljudi ne kupaju... jedina bića u vodi su psi i surferi... gacajući tako po plicaku povuklo me pa sam si prisutila filmsku scenu :-) trcala sam tako po plicaku dok mi je vjetar nosio kosu, a sunce grijalo... ha ha ha... sjetila sam se tada nekih sladunjavih scena iz ljubavnih filmova, al` da znate da je gust...

...sljedeci dan smo napustili nas cedar house i krenuli prema victoriji... to je glavni grad british columbije... no, o tome u slijedećem nastavku... prijeti da vas zagušim s količinom texta u postovima :-))...


Post je objavljen 24.09.2006. u 17:53 sati.