Napokon sam uhvatila priliku da napisem jedan post.
Ima nekih razloga zbog kojih se nisam mogla javiti, ali necemo o tome.
Sto reci?? Mnogo se toga dogodilo u ovih proteklih mjesec dana...
Svi znate da je zapocela nova skolska godina. Ajde, Bogu hvala, ova nije pocela sokantno i neocekivano kao prosla :) Ali je kao i ona donijela podosta promijena... a ja sam osoba kojoj tesko padaju promijene. Cak i kada se sama mijenjam, sto se i dogodilo.
Nova skola mi je odlicna... Jos se nisam skroz uhodala i nisam se uklopila 100% ali za sada je ok. Skolu sam shvatila malo ozbiljnije, to vise nije mjesto na kojem se samo zezam i glupiram, vec mjesto koje ce odrediti moju buducnost. Naravno da nisam odbacila sve stare navike (ha,ha,jos uvijek pod satom pisem pjesme :P) i da ne mogu uvijek biti koncentrirana i pazljiva, ali mislim da se polako, mic po mic, krecem prema boljem... ali, fakat volim ZOG. Profesori su odlicni, ravnateljica mi je bolja od svih njih zajedno... hah, vidjet cemo dal cu i za 3 mjeseca mislit tako :D Vjerujem da hocu...
Ovo me ljeto promijenilo. Ne znam kako, ne znam zasto, ali je. Vidim to iz razgovora s ljudima koji me najbolje poznaju (neki od njih i cijeli zivot) Iako mi nista konkretno ne govore i sami primjecuju da sam drukcija. Zrelija? Odraslija? Ozbiljnija? Mozda… Jos ni sama nisam najbolje shvatila tu promijenu, samo znam da se dogodila. Zao mi je ako to neke ljude zbunjuje, no i mene samu zbunjuje… Ne razumijem… Mozda sam ljetos bila previse sama i previse se bavila razmisljanjem :P Vidjet cemo kako ce biti kada se skroz vratim u svakodnevnicu, mozda sam se jednostavno navikla na zivot izvan uzurbanosti i okvira danasnjice. Da, ovo je ljeto bilo posebno, makar nisam napravila nista od onoga sto sam zacrtala. Bog je, cini se, imao neke druge planove.
Ali, iako sam se promijenila, moram priznati da sam kroz jedan razgovorcic skuzila da su neke stvari ipak iste... Bez obzira na sve, jednom sam nogom ostala zataknuta za onaj hladni i problematicni svijet na koji sam bila navikla. No, polako se izvlacim :)
Mnogo mi toga jos lezi na srcu i potrebna bi bila cijela vjecnost da sve to napisem...
Najvise me muci ono na sto nitko ne moze dati tocan odgovor ili pravilan savjet...Nema te osobe, psihologa, svecenika, bilo koga tko bi mi mogao reci zasto se neke stvari dogadaju, koje se trebaju dogaditi, zasto je sve bas ovako... vodim unutarnje borbe sa samom sobom.
Glupo zvuci, znam, ali moj mozak i srce nikako da nadu zajednicki jezik. Jedan tupi jedno, drugi drugo...I previse je toga u pozadini da bi mogla ijedno od to dvoje poslusati. Ne mogu se snaci u svim tim mislima... Zbunjena sam.
Znam sto je razumno. Ali, ja nisam razumna. Nisam logicarka. Nikada to nisam bila. Kada sam pokusala, zeznula sam se. Pogodila sam u onim stvarima u kojima sam slusala svoje srce. A, sada... sada kada bi trebala... ma ne znam ni sama. Radim sve hladno i jednako kao i prije. Cak ni nemam osjecaj da sam neke stvari rekla i napravila, da se u meni nesto okrenulo, sve je tako... isto.
Zasto je najlakse dici ruke od svega i odustati??? Odbaciti u jednom trenutku? A istovremeno ipak je stvar za koju moras imati mnogo snage??
I kada na kraju sve to pogledam, kada se zamislim nad svime, dolazim do zakljucka da je bezveze davati takve neke povrsne informacije koje nikome nista ne znace, pa ni meni, jer ne sadrze ni jedan djelic onoga sto se dogada, o cemu sve ovisi...
Ma, rijesit ce se sve to.
Pusti vrijeme, kazu mi. To i radim.
U glavi mi se mota jedna izreka...
''SAMO ZATO STO TE NETKO NE VOLI NA NACIN NA KOJI BI TI HTIO DA TE VOLI NE ZNACI DA TE NE VOLI NAJVISE STO MOZE''
I to vam je, ljudi moji, ziva istina :)
Dosta mi je pisanja, tak nisam napisala nista pametno sto bi nekoga dotaklo.
Bezveze.
Ah, ne mogu svaki put filozofirat i napisat nesto pametno :P
To bi bilo to.
Adios!
Post je objavljen 22.09.2006. u 20:48 sati.