Steve Irwin otvorio je oči nakon dugog sna. Još uvijek se čudno osjećao: isprazno sa nelagodom u stomaku i laganom boli u prsima. Osvrno se oko sebe i odmah je znao da je pred vratima raja. Vidio je raj kakvog svi zamišljamo: snježno bijeli oblaci do koljena, plavo nebo sa kojeg možeš taknuti i vječni zalazak sunca.
To je ustvari standardi model raja zapadnjačke kulture koji se globalizacijom proširio svjetom. Još jedino zabačena plemena u amazonskim prašumama imaju drugčiju viziju raja - Steve zna, on je popričao sa njima. Vizija raja u tim plemenima je prilično jednaka njihovoj okolini - paršumi - samo što uključuje par majmuna sa leptir mašnama koji su osobne sluge pokojniku (ta vrsta kravate je očito univerzalni simbol za konobare i kao takva je antropološka zagonetka "Kako ne znaju za kotač i osobnu higijenu a za leptir kravatu znaju?" - čuju se često povici iz znanstvenih krugova)
Željezna ograda je djelila raj od čekaonice a ispred Stevea su bila masivna vrata ukrašena baroknim motivima zaigranih anđelčića. Pri dnu vrata bilo je i reljef grupice anđelčića koji gledaju televizor.
"Gospodine Irwin, molim pristupite" - čuo se strogi glas Svetog Petra na vratima raja. Iznanađeni Steve nesigurnim se korakom približavao Sv. Petru. Sijedi je svetac sjedio iza velikog drvenog stola, stol je zatrpan knjigama i papirusima a on je u ruci držao olovku koja je na vrhu imala stilizirana dva anđelčića kako se igraju sa loptom. Glava od jednog anđela je mu je služila i kao gumica. Steve je vidio otvorenu stranicu u knjizi koja je očito koronološki pratila njegov život. Bilo je tu par slika iz djetinstva, fotokopije ocjena iz osnovne, par natuknica o životu i slika njega kako hrani krokodila dok u ruci drži svojeg jednogodišnjeg sina.
Ispod te slike pisao je komentar "oduzmi 20 bodova i njegovoj ženi Terri". Petar je prošao prstom po tablici na dnu stranice, promrljao sebi nešto u bradu, podvuko crtu i zaključio. "Hmm. Da gospodine Irwin, možete uči. Jako dobro!" Zatim je otvorio ladicu i izvadio ključ. Ključ je bio dugačak a na vrhu je bio zlatni anđelčić koji je simpatično visio sa drške. Steve se zahvalio starcu, uzeo teški ključ sa stola i krenuo prema vratima.
"Stani malo! Nemožeš takav u raj." - Steve se okreno i začuđeno promatro sveca. "Kratke hlače nisu dozoljene!" pojasnio je Petar, "Znam da je sad to moderno ali nemože ništa kraće od koljena."
"Ali nije ovo zbog mode, ovo mi je uniforma!" - Steve se počeo braniti
"Znam ali pravila su pravila. Ljudi se ovdje oblače jednostavno u bijele lanene hlače i bijelu košulju. Obično je košulja za dva broja veća a ako hoćeš možeš i otkopčat prva dva gumba i gumbe na rukavima."
- pojašnjava Petar pokazivajuči na sliku iz priručnika kojeg je izvadio.
"Ne trebaš nikakve cipele, možeš i bos hodat." - dodaje
"Ovo je dio mene i moje osobnosti. Ne možete mi to oduzeti." - Steve odgovara energično
"Hmm" - glasa se Petar i okreće stranicu priručnika "Onaj plesač iz Village People-a je ušao u kožnom odjelu pa bi i tebi mogli napraviti iznimku".
Steve mu se iskreno zahvalio otvorio kapiju. Petar ga je zadovoljno pogledom ispratio dok nije ušao u raj.
Petar se zadovoljan okrenuo i povikao "Slijedeći!". Ubrzo je ispred njega stajao tamnoputi muškarac srednjeg rasta. Bio je oskudno odjeven i imao je tup pogled usmjeren prema Petru. "Hmm. Dobrodošli gospodine..." Petar je počeo pregledavati svoje spise tražeći nešto zatim je podigao glavu i pogledao stranca. "Frederic ovaj je za tebe! Ja idem na pauzu!" - povikao je sebi iza leđa. Zatim je iz ladice izvadio novine koje je stavio pod ruku i malu figuricu koju je stavio na prednji kraj stola. "Nemoj mi dirat ništa sa stola" -dodao je odlazeći. Bila je to figurica bucmastog anđelčića kako sjedi na WC školjci. Anđeo je imao plavu rudlavu kosu i neproporcionalno velike oči koje su mu davale izgled nevinosti iako je ispred sebe imao par odmotanih rola WC papira. Cijela figura je stajala na postolju na kojem je bio natpis "Vraćam se za" zatim brojčanik koji je bio namješten na broj 15 i natpis "minuta"
Došavši u raj Steve je stajao na ulazu. Nije vidio ništa od magle koja se lagano počela razilaziti. Zatim se pred njim ukazala rijeka, njezina obala obrasla šumom a iza nje divlji krajolik spreman za kročenje.
Steve se nasmješio nakon dugo vremena i kreno u novu pustolovinu.
Brojčanik na Petrovom stolu je došao do broja 12 kada se na njegovu stolicu popeo Frederic.
Frederic se okrenuo gostu i nasmješio se tako da je gornju usnu izvrno preko nosa. Frederic je bio čimpanza obučen u bijelu lanenu košulju koja mu je padala kao haljina. Preko puta njega se tamnoputi ga je muškarac zbunjeno promatrao a zatim se naglo razveselio kad je vidio da čimpanza nosi leptir mašnu.
Post je objavljen 05.11.2006. u 23:25 sati.