Čula sam negdje ovo, pa se često toga i sjetim. Ide ovako:
kad ti se malo dijete nasmiješi, bez povoda i razloga, rastopiš se i uzvratiš mu osmjehom.Kad ti se odrastao, nepoznati čovjek nasmiješi, također bez povoda, pitaš se - je li normalan, koji mu je?
Pa, sad imam opet vremena promatrati ljude oko sebe. U stvari, šetače, turiste posezone, u glavnom starije ljude.I one srednje dobi.
Promatram lica, u glavnom, drugo me ni ne interesira, osim ako iskače iz nekakvog prosjeka.
Dakle, lica starijih ljudi.
Primijetila sam da puno ljudi satrije životne dobi ima tanka usta, spuštenih kutova usana, a ti kutovi se nastavljaju urezanim borama.
Pa razmišljam: čemu to i zašto? Nije vic samo u sili teži, jer bi po toj logici i oči padale do brade.A lice se, navodno, sastoji od najvećeg broja mišića.
I tako, gledajući i sebe, shvatila sam odakle to.
Od grča.
Od brige.
Kad si zabrinut, kad si u svojim problemima, kad ti je teško, grčiš se. Odatle i zgrčeni rameni mišići, i oni oko lopatica, pa bol u vratnoj kralježnici, u leđima.
A lice?Ma koliko sam se puta samo uhvatila da mi je lice skroz zapravo ukočeno, da su mi zubi stisnuti, da mi usne stoje upravo onako kako ne treba, kutevima prema dolje.Stisnute.
i normalno, godinama tako, sve manje smijeha, sve više briga, samo tijelo se, na žalost, nauči tako reagirati, a da čovjek nije toga ni svjestan...i eto ti.
Pa valjda zato i kažu da se čovjeku na licu vidi kako je živio. I kakav je bio.
Možda je to samo moj zaključak, možda sam u totalnoj zabludi.
Možda će se netko ovome i nasmijati...ali ja samo razmišljam...
I zato, smijmo se.
Osim što je zdravo za dušu, vjerovatno je i dobra gimnastika.
Kad ostarimo, nećemo izgledati, onako, ozbiljno...
Post je objavljen 16.09.2006. u 18:55 sati.