Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/samomisli

Marketing

Katedrala


Reče mi prije nekoliko mjeseci moj prijatelj Šempja da u razdoblju koje je preda mnom moram izgraditi svoju katedralu. Metafore o katedrali dosjetio se kad je uspoređivao emotivne bilance koje smo stekli svatko u svom životu. Zaključio je da sam ja, za razliku od njega, dugo živjela u istinskom zajedništvu i da, dijeleći sve svoje emotivne, duhovne, tjelesne i praktične doživljaje s nekim, nisam dospjela do kraja izgraditi svoj vlastiti unutrašnji svemir koji se razvijao u okvirima tog zajedništva. On je, nemajući osobu s kojom bi podijelio sebe, dobar dio života posvetio izgradnji svog unutrašnjeg svijeta, upoznavajući i prateći samog sebe. Ti si cijeli svoj život gradila grad, rekao mi je, ali ti u tom gradu fali katedrala. Ja sam izgradio katedralu, ali je moja katedrala na brisanom prostoru jer nisam imao nekoga s kim bih izgradio grad.

Rekao mi je sve to kako bi me nagovorio da se bavim samom sobom, da otkrijem u sebi sve ono što mi je dobar dio života bilo u drugom, trećem i četvrtom planu. Objašnjavao mi je i opisivao sve ono što se događa u čovjeku kad samog sebe stavi u središte svijeta i kad izvuče iz sebe ono najdublje, bez računice o tome kako će svi ti sadržaji odjeknuti u drugima. Spominjao je i samoće i tuge i strahove s kojima ću se morati nositi ponirući u vlastite dubine, ali i radosti koje ću usput otkrivati. Nisam ni izbliza naslućivala kakav je to posao na koji me nagovara, ali sam osjetila da u tome ima nešto duboko i istinito. Uostalom, odmah sam zavoljela metaforu o katedrali. Oživjela je u meni zvona s najvećeg kampanela iz djetinjstva i podsjetila me na onaj dio sebe koji sam napuštala uživajući u radostima dijeljenja. I znala sam da tamo, u toj 'pospremljenoj' meni, ima materijala za gradnju nekog potencijalnog zvonika u koji bih mogla navraćati, ali nisam bila sigurna želim li uopće tu katedralu. Da sam mogla birati, radije bih i dalje gradila grad.

Kad sam već zaglibila u ovu ’graditeljsku’ alegoriju, istrajat ću u njoj do kraja posta. Gradim svoju katedralu. Doduše, pomalo površno i sa stalnim odgađanjima, ali gradim. Nabasam tu i tamo u sebi na neki kamen koji vrijedi ugraditi u zid buduće katedrale pa ga, uz dosta muke i odgađanja, odnesem u središte grada, na mjesto te građevine čiji oblik i veličinu još ne mogu ni naslutiti. Gradim polako jer nije baš jednostavno biti ja nakon što sam cijeli svoj život bila mi. I ima trenutaka kad se tome istinski veselim, iako me rastužuje tišina u gradu koji se rasprostire oko mog kampanela u začetku.

A moj prijatelj Šempja, izumitelj metafore o katedrali, u međuvremenu je upoznao nekoga s kim može izgraditi grad. On i njegova Suna grade svoje prve ulice, a ja im od srca želim da sagrade sebi grad kakav su oboje oduvijek željeli.




Post je objavljen 12.09.2006. u 23:08 sati.