Tu noć baš i nisam dobro spavala, sanjala sam da sam bila kod oca i da je sve bilo čisto i uredno i da nije bilo njegovih stvari, kao da je negdi otišao, mislila sam, sigurno će se vratiti, pričekat ću ga, a onda mi je netko rekao da se on više neće vratiti. Uznemirio me taj san ali nisam posebnu pažnju obraćala na njega.
I onda šok, to jutro brat me nazove i kaže da su im javili da dođu na policiju, da su našli oca mrtvog ali još nisu sigurni. Odmah sam znala da je istina, san mi se vratio kao najgora noćna mora. Bila sam ko hipnotizirana cijeli dan.
Sutra smo išli na patologiju preuzeti njegovo tijelo i dogovoriti sve sa pogrebnikom. Sjedila sam tamo i samo promatrala sastrane, nisam ni bila sposobna za šta drugo, bilo mi je zlo i samo sam čekala kad ćemo izaći van. Dan prije sam još sebe mogla uvjeriti da se to sve ne događa, ali pogrebnik je bio i više nego stvaran, ipak mi je to sve bilo prebrzo, kako se prilagoditi takvoj situaciji??? Sreća naša (sreća???), rođaci su uskočili i riješili organizaciju pogreba, nisam ni o čemu trebala mislit, u jednom trenu su me pitali da izaberem boju aranžmana na lijesu, kao da nije bilo svejedno, cvijeće ka cvijeće. Dragi je stalno bio kraj mene i doslovno mi bio oslonac, jer me noge baš i nisu slušale, glava me bolila, a stalno mi je bila muka.
I onda sprovod. Crno nikad nisam nosila, nemam te boje u ormaru pa sam nabrzinu nešto kupila. Dugo smo se vozili do obiteljske grobnice pa sam si odvraćala misli gledajući krajolik koji odmalena nisam vidjela. Ljude koji su mi izražavali saučešće uglavnom nisam poznavala ili sam ih prepoznavala po sjećanju jer ni njh nisam odmalena vidjela. Pogreb je odmicao sporo i mučno, nikako da završi, gledala sam u lijes i pokušavala sebe uvjeriti, to je samo lijes, tu nije tvoj otac i uspijevalo mi je do trenutka kad su ga spustili u grobnicu i zatvorili je kamenom pločom. Grozan zvuk. Još mi zvoni u glavi. To i naricanje moje tete koje bi i kamen rasplakalo. Mislila sam, nemoj se sad srušiti, toliko si izdržala pa samo još malo i sve će proći. Uz pomoć bombona koji mi je dala rodica sam uspjela izdržati.
Poslije smo bili obići očevo rodno selo i još neke rođake. Jako smo kasno došli doma, bila sam tako umorna, mislila sam da ću spavati cijeli današnji dan, i najradije se ne bi ustala, ali moram se brinut za svog dragog koji me pazio ove dane kao kap vode na dlanu.
Post je objavljen 09.09.2006. u 11:58 sati.