Ulice su bile puste, samo je vrela izmaglica stvarala na asfaltu varljivu igru boja. Na taj vreli asfalt gradskog nedjeljnog poslijepodneva zakoračila je jedna žena. Jedna gola žena. Bosonoga. Pod jarkim suncem koža je bila bijela i prozirna, a zrake su dijagnosticirale sitnu mrežu plavih žilica na butinama. Između punih i malo teških dojki kliznule su kapi znoja.
...da me ugledaš u tami kao sunčevu svjetlost da me prepoznaš u nijansama ljubičastog i plavog da me vidiš sretnu opet u svom pravom domu kako dišem i u magli i pod pijeskom ljudskih privida puna životnog nemira sa čežnjom u srcu kao putokazom kroz sve pustinje ovog svijeta da ne misliš da sam izgubila sluh i vid i riječ i glas u prolaznosti....
Čovjek na nogostupu je zaprepašteno zinuo i stao kao ukopan. Postoje sekunde u kojima znaš što će se dogoditi, prije nego ti činjenice to dokažu. Crveni kabriolet dojurio je s desna velikom brzinom, žena je zakoračila kroz kontejner s ambalažnim otpadom ravno ispred automobila. Škripa kočnica, prekasno. Crvena masa lima i prozračno žensko tijelo susreli su se i stopili pod vrelim suncem. Tko je kroz koga prošao, teško je reći. Čovjek je samo vidio i čuo da je automobil udario u kontejner, a žena je nastavila svojim putem. Netko je dotrčao iz susjedne zgrade, sustigao je i ogrnuo plahtom. Nije se opirala.
...u kojoj se ogleda trenutak vječnosti trenutak bez prošlosti i budućnosti spiralni ciklusi se ponavljaju ulaze u sebe sve dublje i dublje dišu i šire se kroz naše vrijeme zato činim male korake po naizgled istim stazama a opet svaki korak je drugačiji novi izbor i novi zapis iz bezbroj mogućih u unutrašnjem izvoru...
Policija je stigla za deset minuta.Vozač automobila svjedočio je da je žena srušila kontejner i iznenada i niotkuda skočila na haubu njegovog automobila. Čovjek s nogostupa, nakon nekoliko nesuvislih rečenica o tome što je vidio, potvrdio je iskaz vozača. Drugačije nije moglo biti.
Hitna pomoć stigla je za pola sata. Na ženinom tijelu nije bilo nikakvih povreda, a na svako pitanje odgovarala je:
...granice ne postoje osim ako ih sami ne stvorimo...
Odvezli su je u bolnicu Sveti Ivan u Jankomiru. Njezin identitet, kao i razlog njenog eshibicijskog ispada pod vrelim suncem do danas su ostali nepoznati, a ne zna se što se dalje s njom dogodilo, jer je ubrzo nakon dolaska nestala iz bolnice na za sada neutvrđeni način.
...a proces nestajanja istovremeno je i proces kreiranja u praznini punoj potencijala gledaj kako nastaje nova staza nova udolina nova pučina nova ideja do tada skrivena u nesvjesnom biću...
Post je objavljen 11.09.2006. u 23:35 sati.