Na današnji dan prije devet godina u rukama sam prvi put držala malo (zapravo prema drugima i ne tako malo, imalo je 4100g na 52 cm visine, tj. duljine) stvorenje, drugo u životu koje se dušom i tijelom povezalo sa mnom neraskidivom vezom postojanja. Nevjerojatan je doživljaj potpunog prihvaćanja koje se događa u tom trenutku. Razumski sam shvaćala da se djeca rađaju svakoga dana, sata, minute i sekunde. Da je moj veliki trenutak gotovo neprimjetan u statističkim tabelama demografa. Da su babica i porodničar porodili desetine i stotine žena prije mene, a ostat će to njihova rutina i dugo nakon što se sa svojim malim toplim zamotuljkom uputim u potpuno promijenjenu svakodnevicu.
No srce govori drugačije. Da je ono što se dogodilo jedinstveno i neponovljivo, sveto iskustvo. Da je svako dijete dio prekrasnog i neizmjernog svemira, onog vidljivog i nevidljivog. Da se još jedna duša uputila na veličanstveno, neizvjesno putovanje, u potragu za svojim Stvoriteljem...
Ove riječi pišem u nadi i vjeri da nitko nije rođen bez svrhe i razloga. Svom mlađem sinu želim da u potpunosti ispuni svoje poslanje, ma kakvo ono bilo...
Post je objavljen 11.09.2006. u 17:36 sati.