...pokušavam staviti na monitor misli...osjećaje...stanja duha u ovim mračnim danima...danima kad nada se na kapaljku dobiva...kad svaka kap zlata je vrijedna...pokušavam si olakšati...izbaciti bol na monitor...pretočiti je u slova u nadi da će se malo umanjiti bar...
...osjećam kako se zidovi mog života...zidovi koje sam dugo i strpljivo gradila...zidovi u koje je toliko uloženo...ruše...jedan po jedan...a činilo se da se kockice u mom životu počinju slagati...da stvari na svoje sjedaju mjesto...činilo se...i samo niotkuda...kao grom iz vedra neba...neka dijagnoza...neki nedolazak...neke riječi...i sve se rušiti počne...i misli lutaju tamnim prostranstvima...traže grešku...traže krivca...jer lakše je okriviti nekog za događaje...sebe makar...a breme krivnje preteško je...nenosivo...i suze pokušavaju bol isprati...otplaviti tugu iz ponora očiju...ali ne ide im...bol ostaje...teško je kroz život kročiti sam...misli se množe u tamnim...samotnim noćima...dok magla obavija dolinu i kuće...teško je biti hrabar...
...no tko je rekao da će život biti lagan...nitko...znala sam da će biti padova...ali sve odjednom...to nisam očekivala...stvarno nisam...i pitam se čime to zaslužih...a znam da nema razloga...da se neke stvari jednostavno dogode...
...u trenucima kad mišljah da nema nikoga...u trenucima kad bilo mi je najteže...ipak stiglo je svjetlo...neki zagrljaji...čvrsti zagrljaji u kojima sam mogla ostaviti suze...koji su me ohrabrivali...neke riječi na ekranu...iskrene riječi podrške...neki razgovori...razgovori koji su me podsjetili na stvari koje sam zaboravila...draga osoba koja me je podsjetila da je hrabrost kontroliranje straha...činjenje nečega unatoč strahu...ja se nadam...unatoč smanjenim izgledima...osoba koja vjeruje u mene...ipak ima svjetla u ovoj tami...ono me tjera naprijed...
...ponekad nemam snage uključiti računalo...pisati...oprostite mi na tome...tijelo je umorno...izmučeno borbom...borbom sa strahom...nisam vas zaboravila...ne bih to mogla...samo ponekad...snage ponestane...i znajte da cijenim vašu podršku jako...ako u snagu molitve vjerujete...molite za mene...mog oca...ako ne vjerujete...samo vjerujte u poboljšanje...u svjetlo...najteže je pomoć tražiti...ja u ovom trenutku vapim za njom..pružam ruke da ne padnem...svaka riječ kap je nade...stepenica prema svjetlu...hvala vam na svakoj...i oprostite na ovom košmaru...zbrci...ali to je ono što sad u glavi mi se nalazi...
Post je objavljen 09.09.2006. u 22:32 sati.