Pregled posta

Moji dnevnički zapisi

5.9.
16:30
Ponekad se dogodi nešto što vas baš onako, izbaci iz takta... I meni se dogodilo nešto takvo... Nikola(da,reći ću njegovo ime – on je onaj iz osnovne kojeg sam neutemeljeno nazivao prijateljem) je govorio okolo da pišem blog, i dodao kako pišem «po pet strana», «same gluposti» itd... Ja POKUŠAVAM oprostiti osobi koja mi je nanijela NAJVIŠE ZLA U ŽIVOTU, i SKORO MI USPIJEVA TO, ali onda se dogodi nešto ovako... Pokušam mu oprostiti, trudim se, trudim se ne prisijećati se previše prošlosti, a on mi tako uzvraća. Vidio je onaj post u kojem sam govorio o maltretiranju u školi, i njegova reakcija je bila: «javilo ti se puno ženskih!»... A sve što sam napisao o njemu... Ništa ga nije ni malo dirnulo... A onda mi on govori o nekakvoj religioznosti, Bogu, Isusu, Crkvi, i tome kako je on veliki vjernik i pravi katolik, kako je to prava vjera itd.... Puno važnije od vjere je kakva je netko osoba. Pitam se kakva osoba može biti takvo bezosjećajno, šminkersko govno(oprostite na izrazu)!
19:20
Prekidam s temom zbog nečeg što sam nedavno saznao...Umro je Steve Irwin(lovac na krokodile)... Nekako me deprimirala ta vijest... Stvarno mi je žao, njegove emisije tako su mi se sviđale... On je želio svijetu pokazati da trebamo poštovati životinje, voljeti ih, pokazivao je na svoj način ljepotu životinjskog svijeta... A i način na koji je umro čini mi se kao njegova poslijednja poruka svijetu... Cijeli život izazivao je opasne životinje poput krokodila i zmija kojih se toliko bojimo... A na kraju, usmrtila ga je raža... Od 1945. to je prvi smrtni slučaj napada takve raže... Mislim da upravo u tome možemo pronaći njegovu poslijednju poruku svijetu... Očito je da je pretjerao s izvrgavanjem opasnostima, ali poznavao je posebno dobro neke životinje, poput krokodila ili zmija... Nije stradao od neke od takvih životinja kojih se bojimo svakodnevno... Dakle, sa životinjama jednostavno treba znati... Nisu opasne ako ih se pretjerano ne uznemiri...
19:55
Da sada nastavim... Prošao sam u međuvremenu kroz razna raspoloženja...Bijes, ljutnja, pa onda prkos, pa depresija, pa letargija, pa opet u normalu... Mislio sam mu sve sasuti u lice kad ga vidim, ali neću se spuštati na tu razinu... Ali više ga neću pozdraviti ako ga vidim negdje... Ako mi nešto kaže, dovoljan će biti jedan pogled...Značajni pogled... A i tko je on da mi govori kako je moj blog loš? Nitko i ništa, niti mi išta njegovo mišljenje znači... Neću dopustiti da mi takve stvari upropaštavaju raspoloženje... I baš ću mu prkositi tako da budem sretan. Tako da učinim one stvari koje želim učiniti. Tako da budem ono što zaista jesam. NEĆU DOPUSTITI DA MI DRUGI GOVORE TKO SAM! Već dulje vrijeme toga se držim... A ako on ovo čita: «Hvala ti, Nikola, što si me učvrstio u odluci da nikad ne dopustim iste greške, greške kao što si ti. Da, ti si jedna ogromna greška u mom životu. To je ono što zaista mislim o tebi!»
Ovaj post neću još objaviti, pa možda još nešto budem nadopisivao idućih dana, malo o mom životu i tako...
6.9.
15:30
Još jedan dan škole... Depresija, letargija, zamorenost... Osjećaj nemoći... Strah od budućnosti, od fakulteta(ne znam još gdje ću)... Obeshrabrenost, česti napadaji opasno niskog samopouzdanja... Nespremnost na početak ozbiljne škole... Česte glavobolje... Kronični umor... Umrtvljenost... A ima i osjećaja o kojima i baš nebi(fali mi...ona).....
U svakom slučaju, nije baš najbolje... Tako sam umoran... Nemam volje za ništa... Ne da mi se ni radit postove... Imam dva-tri u pripremi(uključujući ovaj), a što onda? Pišem još jedan,osim ovoga, ali ide sporo... Tako sam bezvoljan, umoran... Depresivno raspoloženje... Moram se malo oraspoložit...ali tu je nedostajanje... nema me baš tko oraspoložit... nema nje... ni njenih komentara... tiha patnja... Ma dobro, dosta o tome... Previše sam i rekao... Nisam još zvao ono za volontiranje... Nemam volje ni snage trenutačno... Pogotovo snage... Imao sam i boljih dana... stalno čekam poruku na mobitelu...ili komentar...ali nema ničeg... Opet ja... Bolje da prekinem...To je sve, zasad, tako se otprilike osjećam... Problem mi je škola... Već smo počeli radit... Imamo ove godine 17 predmeta... Pa je li to normalno?! 17 predmeta!!! Znate li vi koliko je to knjiga? Knjige su skupe i teške... Ovih dana karakteriziraju me česte promjene raspoloženja(kao maloprije, iz letargije u ljutnju pa u ovo sad, malo življe)... A i inače, nekad mi se to događa... Spava mi se... Zadržavam nadu u bolje sutra...čekam njenu poruku...a tko čeka, dočeka... Bar se nadam da će biti tako... Ajoj... Opet ja... Previše govorim o tome... E sad bi stvarno bilo dosta... To je to, za sada, a možda i za danas, ako mi se ništa posebno ne dogodi.......
22:01
Hvata me romantično,sjetno raspoloženje... Rekla mi je jednom da će biti dovoljno ako joj dam samo dio srca, da udaljenost ne uništi cijelo... A ja se pitam je li vec kasno... I može li se moje srce uopće tako dijeliti... Nije to zaljubljenost... Nije to još ljubav... Ali nije ni daleko ...Ne znam ni sam... Nadam se da će ona ovo pročitati... Da će se javiti... Da je sve u redu... Da se ne ljuti na mene... Nadam se ja puno toga... Ali ovakva šutnja me ponekad ubija... Osjećam se kao da.. nema moje polovice(one bolje)...a što će mjesec bez sunca... I tako me ponekad hvata ovakvo sjetno raspoloženje... Osjećaji se ne mogu opisivati riječima... Da je bar upoznam...bar jednom da se vidimo... Onda bi bilo drukčije, možda bolje, možda lošije(ali vjerojatno bolje)... Da bar... Zar tako puno tražim?
7.9
20:18
Koji dan...Bio sam u knjižari, čekao sat vremena(evo sad sam došao doma, a izašao sam u 18.30), i nabavio sve knjige... I tako su skupe... 817 kn... 7 udžbenika i 4 radne bilježnice... Pa jesu li oni normalni? Svake godine novo izdanje... I onda moram kupit to novo... A gdje je tu i ekološki aspekt? Ma neću ništa ni govorit... Ne da mi se pisat... Jedino odgovorim na nove komentare tu i tamo...Ni post mi se ne da objavit... A i vidim da vas još zanima sada aktivna tema...
Imam više od 1000 posjeta!!!!I boli me glava...To bi bilo to, vjerojatno, nemam baš volje za pisanje...
22:26
Javila se!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!Joj....Napokon...Odmah mi je bilo malo bolje... Kako sitnice mogu uljepšati dan...Ali, to meni nije samo sitnica... Možda je upravo u tome i stvar... Da nas male stvari čine sretnima... Možda zato što nam se tada te male stvari čine važnima...
A falila mi je tako....teško je to i reći...i priznati...čitat će ovo vjerojatno...a eto...to je to...previše vremena sam za kompjuterom...moram ovo malo smanjit...s blogom i tim...glava me boli...ali važno da nije sve crno...sada imam svijetlu točku...svjetlo na kraju tunela...ma bolje da ušutim...
8.9
15:20
Osjećam se čudno...Stalno onaj osjećaj u grudima... Poznajem ja dobro taj osjećaj... I predobro... Ne mora to biti ljubav... Više onako, između... Nije baš toliko intenzivno... Ma ne znam, zapravo... Mislim da nije, još... Još... Svjestan sam da u zadnje vrijeme prevladava jedna tema... Ali ne ide drugačije... Prije sam to uspijevao sputavati nekako... Takav osjećaj nije tako ugodan, baš... Više kao bol... Na neki način... Knedla u grlu... Bol,ali nekako... Sjeta... Bolje da prestanem...
U školi je bilo kao i obično... Previše predmeta... Hrvatski, matematika, biologija, fizika, talijanski, izborna, likovni, glazbeni, psihologija, logika, sociologija, tjelesni, kemija(...), engleski, vjeronauk, zemljopis i povijest... Previše... Stvarno previše... Oni nisu normalni... Koliko je to knjiga?! A za učiti... Grozno... Opet isti simptomi... Samo, danas ima i nekih pozitivnih stvari...Nećemo sad u detalje, ali bolje je nego prije...Bar nešto...
15:31
Osjećaj ne prolazi...ipak je bol...stvarno ne znam što mi je, ali ovo je previše...uhhh
17:39
Bolje mi je...prošlo je...Olakšanje... Mislim da je otprilike vrijeme da objavim ovaj post... Primijetio sam da se komentiranje na ovom trenutačnom dosta smanjilo...Ostavit ću ga do sutra ili večeras, vidit ću hoće li biti novih komentara... Ako ne, to znači da se tema iscrpila... Tako ja to gledam... A bilo je dosta komentara... Ali fali od jedne osobe... Ma dobro, ona će komentirati poslije...Bar se nadam da hoće... Šlag na kraju... I ne samo taj post, nego i ostale... Baš sam nezasitan... A eto... Dosta bi bilo, ima ovoga i previše...
18:33
Objavit ću ovaj post...Sada...Znam da ima puno...Znam da je poprilično osobno...Ali trebalo mi je ovo...Ispušni ventil, na neki način... I možda dobijete neku novu predodžbu o meni...Evo idem objavit. Još da napomenem da tekst nisam naknadno mijenjao, želim da sve ostane onako kako sam tada to napisao i doživio...
P.S.Vidim sad da sam malo pretjerao s ovim smajlićima... Oni su naknadno dodani... Necu brisati sada... Oprostite na tome... Ma ovaj post je ionako bezvezan, bar za većinu... Ali posebno želim da ovo netko pročita... A bolje išta nego ništa...Ovako bi vjerojatno izgledao moj dnevnik, moji dnevnički zapisi...Ma, gluposti većinom...I za većinu(bar se nadam ne za nju...).Ako ste pročitali sve do ovdje, zahvaljujem...
P.P.S.Neke boje sam promijenio, radi lakšeg čitanja, i pokušao smanjiti broj smajlića, ali ne vrlo uspješno... A kad mi se sviđaju...

Post je objavljen 08.09.2006. u 19:19 sati.