Marketing
Beng
Imala sam toliko ideja…Inspiracije… Ma svega. I sad…ne mogu objasniti…zasto se tako osjecam. Ovih zadnjih dana. Pokusavam naci pravac u kojem idem,ali na trenutak…samo na sekundu…sjedim sama u mraku. I placem. Brisem suze nagonski. Ne dopustam si vise od sekunde slabosti…. Pokusavam se odrzati na okupu.
Izgradila sam svoj svijet. Ljudi oko mene…Postaju gadovi. Svi… U mojoj skoli,u mojoj blizini,u mom zivotu. Nema mjesta na koje trebam otici,na koje mogu otici i sakriti se.
Kad sam bila djete,znala sam se skrivati u tajnim kutevima. Ormar,stol,nije bilo bitno. Postojala sam samo ja i moje malo mjesto na ovome svjetu…Skupljam koljena,sjedim. Pishem. Razocarana sam. Alli najvise od svega mi je zao. Pokusavam shvatiti,pomoci,a sve ispadne smao josh gore…Pucam. I moje svakodnevne obveze dobiju novo znacenje. Sve mi je bolesno i mracno…I to nije samo bed. Tako ej evc…danima…godinu dana. Ali se trudim. Jer sam uvijek bila veselo djete. I trudimse biti to opet. Glumim?! Zar nisu svi postali lutke na koncu. S pre izrazenim ruzem… Kao malo dijete,kad uzme maminu sminku. I nema granicu. Postaje klaun…Ali ono je dijete,a ja? Ja vishe nisam…ni to…Gubim razum,a znam da mora ostati jaka. Gubim nadu. Zelim biti dobra,nikoga ne zelim povrijediti. A ljudi su tako sebicni…I ovaj osjecaj,reze me…Nije me briga hocete li procitati. A necete ni razumjeti….Ne mozete pomoci. Uvijek sam bila samo ja sa svojim svjetom. Tako ce i ostati. Na karju cu se smiriti,ali gubim nadu…Izmice mi…Kao pijesak. Klizi…Ispustam ga. Kad se okrenem,ne vidim nista….Skrivam se. Od same sebe. Tears are my friend…my only friend…
Post je objavljen 08.09.2006. u 15:19 sati.