O tempora, o mores... kako kaže Cezar - di su moje tempere, di su moja mora. Još nedavno sam kao prase u malo blata uživao u prkošenju organima reda. Ne govorim o mladenačkim izgredima ili narušavanju rade i mire već o kršenju prometnih propisa. Iako već duže vrijeme nisam obnovio vozačku, ne pitajte zašto, nešto vezano uz naočale, ograničenje od pet godina, neustavne zdravstvene preglede, nepravdu i neustavnost te prkos i inat, uopće se nisam bojao policijskih patrola, tzv. redovnih kontrola prometa. Dapače, uvijek sam bio spreman na boj sa svojom dektivom.
Ružno je hvaliti se činjenicom da nisam platio kaznu za prometni prekršaj još od fakulteta (ideš, kako je to davno bilo) no to činim ovim putem. U međuvremenu sam prešao petstotinjak tisuća kilometara i bio zaustavljen od strane naše milicije tridesetak puta, možda i više, tko broji. Bilanca je nula kuna, iako je par puta bilo ugusto.
Uvijek sam volio imati korektan odnos s ljudima sa ceste, dečkima šta nikad ne znaju koju će budalu zaustaviti. Naša policija zna katkada biti sirova, no moja su iskustva u devedesetdevet posto uvijek pozitivna. Svaki razgovor s njima mi je bio poučan i edukativan. Uvijek startaju ugrubo, a na kraju se rastajemo kao stari prijatelji. Istina, lako se zafrkavati kad znaš da će te pravosudni sustav izvući iz nevolje, ali lijepo je vidjeti da ti dečki uopće nisu pokvareni (barem ne naočigled). Izmjeni ti percepciju takvo njihovo držanje.
Dugo sam se inatio sustavu isključivo poradi penetracije u vaginalne šupljine istog kao osvete počinjenoj mi nepravdi, no negdje putem sam izgubio entuzijazam. Možda je nekakav doprinos tome imao život koji ima tendenciju trošenja, umaranja, slabljenja, završavanja. Osjećaj se izgubio, ali navika ne. Sada neutraliziram prometne kazne isključivo iz financijskih razloga. Uopće ne uživam u izbjegavanju kazne, dapače muka mi je svaki put kada to moram učiniti. U mojem slučaju zakon je imao posrednu pomalo neobičnu preventivnu ulogu. Jer kad rođo zamahne onom floroscentnom lizalicom, smuči mi se toliko da sam u devedeset posto slučajeva počeo voziti po propisima. Vezujem pojas, smanjujem brzinu. Još gore, sada samo slučajno prekršim zakon, kad se zaboravim ili zanesem. Naravno, u pravilu baš tad naletim na patrolu. Pa se opet i opet moram izvlačit svim sredstvima iz kako se zove ono smeđe smrdljivo. No, tristo do petsto kuna ima ekvivalent od tjedan dana hrane za obitelj, petine mjesečne rate stambenog kredita, pola mjesečnog benzina (majku im krvopijsku), dva mjeseca ritmike za starije čedo. Nije teško zaključiti, i nadam se razumijeti, zašto se i dalje vještom manipulacijom izbjegavam pokoriti zakonu. Točnije, Zakonu o sigurnosti prometa na cestama.
Sad kad me zaustave slažem se u svemu s njima, prihvaćam sve što odluče. Nemam se šta svađat s ljudima, samo rade svoj posao i skoro su uvijek u pravu. Zato priznajem sve, ali odbijam platiti na licu mjesta. Nemam. I da imam nemam. Kad sam od volje za zajebanciju, kažem im da žali bože muke truda kad ću se izvući na sudu, i da radije urgiraju da se popravi sistem nego da ko roboti rade Sizifov posao. No, u pravilu nemam živaca nego samo procijedim – naravno da ste u pravu, ako ćete pisat pišite... Nema više užitka u tom nadigravanju.
Kako vrijeme sve relativizira. Smekša. Razvodni... Na kraju ću još stvarno obnovit vozačku šta mi je istekla 2003.
Post je objavljen 07.09.2006. u 21:27 sati.