Marketing
Put do kraja
Prvi put sam zaboravio kameru. Pola sata kasnije sam zaboravio da sam zaboravio kameru. Na to me je opet podsjetio liječnik, kada je u rukama držao mog prvog sina, po prvi puta okupanog, po prvi puta zamotanog u deku.
- A gdje vam je kamera - upitao me i u naručje uvalio to malo stvorenje koje je ispuštalo kombinaciju zvukova između plača i predenja.
Bio sam na oba poroda. Ne samo zato što je supruga rekla da bi joj to puno značilo, već i zato što sam imao osjećaj da bi to bio naprasno prekinuti put. Bio sam tamo kad je sin začet (naravno :)), smješio se i zagrlio suprugu kad mi je rekla da je trudna, gladio joj trbuh kad sam prvi put jedno poslijepodne shvatio da joj raste, gotovo umro od ponosa kad mi je doktor na monitoru pokazao mali pimpek, osjećao pod dlanom prve udarce "s one strane", ležao joj na trbuhu prislanjajući uho kao diverzant na tračnice, gledao suprugu kako oduševljeno pred ogledalom gleda svoje grudi koje je priroda uzela u svoje ruke.
Bio sam tamo kad je smirenim glasom držeći se za trbuh rekla da je vrijeme krenuti u bolnicu i dodala da je sve spakirano dok sam mahnito rovao po ormaru kao krtica na amfetaminima, bio sam tamo kada su se njezini nokti zabijali u moj zglob svaki put kada bi aparat pored mene najavio da dolazi trud.
Nakon svega toga, te devetomjesečne uvertire, činilo mi se ispravnim da taj put ispratim do samog kraja.
Dok ne prestanu urlici i počne dječji plač.
Na drugom porodu imao sam fotoaparat. Te fotografije nisam pogledao gotovo godinu dana. Kada sam tada škljocao u toj bijeloj sobi u kojoj je preko malog zvučnika svirala glazba bez baseva, nisam pazio kako fotografiram. Samo sam okidao. I napravio jednu od meni najdražih fotografija.
Do kraja svog života imat ću priliku gledati prvi dodir moje supruge sa našim sinom. Njezina dva prsta koja su lagano prešla preko ramena ljubičaste naborane kože koje se još treslo jer ga više ne grije voda u kojoj je plutao.
To je trenutak kada dijete nije potpuno kročilo na ovaj svijet jer je vezano za majčinu utrobu pupčanom vrpcom, i mokro od tekućine u kojoj je spavalo, smijalo se, i koprcalo.
S druge pak strane, to je trenutak kada je zauvijek ušlo u naručje svoje majke čije ga ruke više neće grliti preko napete kože na trbuhu.
To je trenutak kada je prvi put dijete osjetilo njen miris.
A onda su ga stavili u naručje velikog, dlakavog čovjeka koji se u posljednjih šest sati nebrojeno puta oznojio.
Odnosno meni.
Moj drugi sin danas.
Post je objavljen 07.09.2006. u 10:15 sati.