Marketing
Klasika, stari moj (ili sve sam ti ja to proš'o)
Ah, što ti je klasika...
Govorim o pravoj klasici trenutno, ne o klasičnim situacijama u životu, nego o klasičnoj glazbi i o tome što nju zapravo čini posebnom, jako vrijednom i cijenjenom.
Visoka kvaliteta izvedbe, životi provedeni u proučavanju i istraživanju klasičnih djela i stvaratelja, te neprestanom i mukotrpnom vježbanju i usavršavanju. Još kad zbrojimo stoljetnu kombinaciju i kulminaciju gena (npr. Bach je bio 56. generacija glazbenika u svojoj obitelji) dobivamo ljude koji sa 5-6 života godina čuju, raspoznaju i odsviravaju ono što mi prosječni možemo (samo čuti) tek nakon 15-ak godina bavljenja glazbom. A onda, kombinacija svega toga čini one faktore zašto je netko od vrhunskih glazbenika „bolje“ ili savršenije, ili bar drugačije izveo neko djelo, koje već stotine generacija sviraju po istim notama i u istom aranžamanu, te zašto se čak i vrhunskim kritičarima čini kao da to po prvi put čuju.
To su neke visine o kojima teško mogu reći nešto pametno, osim da postoji razlika i da je u sve to umiješana neka čarolija, ono nešto što određenim ljudima pomaže da bez „upaljene“ svijesti izvode najkompliciranije stvari koje zovemo glazbom, dakle bez korištenja čistog razuma (iako mi frend, inače koncertni pijanist, kaže da mu je najveći problem što mu se mozak „gasi“, jer želi svirat potpuno kontrolirano-ne slažem se s njim). Meni je to isto kao što vrhunski trkač za vrijeme utrke ne razmišlja o tome kako da pokrene svoj mali mišić u stopalu i stotine drugih, već samo trči.
Dakle, zaključili smo da ja baš ne znam što bi to zapravo bilo.
Zato bih htio napraviti malu usporedbu između klasične i moderne, zabavne, „urbane“, pop, jazz ili kako već glazbe. Kako je to nekad izgledalo dok su stari majstori skladali svoja remek-djela, i kako izgleda danas kada takozvani „majstori lakih nota“ vladaju svijetom.
Recimo, obično to u klasici izgleda ovako:
(recept za klasični obrok, manja dvorana, 100 osoba)
izmisliš neki motiv (kakav je možda i neki Sandy ili Sena M mogao smisliti, ili bar ukrasti, samo se morao više potruditi da bude originalan – di mi baš SenaM pade na pamet) pa ga onda zavrtiš par puta na početku. Zatim jednom malo moćnije, te sve to spustiš u nagli pijano, nakon kojeg ponoviš još jednom normalno, ali tako da se to na pola lagano prelije u neko usporeno ooooooooo bez prave melodije u drugom (po mogućnosti molskom tonalitetu) i tu onda malo vrludaš. Kad ti taj interludij dosadi, probaj malo nategnuti kontrast tako da svi skuže da se bliži glavna tema, al pusti ih da čekaju (ne sad, već sljedeći krug, ne sad...). I onda konačno rokneš glavni motiv u punoj snazi, 16-ero glasno, sa puhačima i timpanima. Prvi puta normalno odradiš, drugi puta daš da soprani drže istu melodiju a ostali ostaju u ritmu s istim riječima no potpuno izmjenjenih harmi, zatim počneš malo stišavati, te onda neprimjetno pređeš u tonalitet za kvintu viši, tu malo gasiš i pališ alte i baritone... i naravno, pred kraj još jednom sve uskulminiraš i eto ti masterpisa!
(i naravno, jedna žlica vegete!)
Naravno, u pop glazbi je to sve skupa dobro i poželjno, a vjerujem da postoje ljudi koji su to i kadri izvesti, dočim (koja dobra riječ) je jedini bed što ih malo ograničava vrijeme. Dakle, ono za što je klasični skladatelj imao na raspolaganju cijelu večer, sada je našem SenniM svedeno u 3 minute. S tim da to mora biti dovoljno pamtljivo, dovoljno puta se ponoviti najbolji dio da bi zahtjevna masa (odnosno MTV koji diktira ukusom „zahtjevne“ mase) uspjela to upamtiti i nakon par puštanja pjesmu proglasiti hitom. Naravno, mora biti i plesno, što luđe tim bolje. Ne smije biti promjena ritma jer, kako bi se od toga napravio remiks i puštao u diskotekama?! Dakle, tko uspije napraviti dobru stvar, dinamičnu, posebnu, neobičnu, bogatu, punu promjena i sa više od dvije teme, taj mora da je majstor.
Recimo, za takav primjer naveo bih par pjesama, kao prvo Bohemian Rapsody, pa November Rain, Fade To Black... evo ne znam dalje ovako iz glave. No, kako vidite, obično su to pjesme od 6-7 minuta i sve neke rokerije, jasno da nije lako toliko toga strpat u tako malo vremena. No svejedno, svaka im čast, po meni ta djela nikako ne zaostaju za najvećim klasičnim ostvarenjima.
Jer, zašto ne koristiti nove instrumente i nove načine, te nove stilove kad već postoje?! Da smo tako ignorirali instrumente kroz povijest, vjerojatno se ni klasična gitara nikad ne bi razvila kao instrument, a klavir bi valjda ostao na čembalu. I zato, ako je sad gitara došla do novog nivoa, mogućnosti ozvučenja, potpuno novog zvuka i nebrojenog zvukovnog spektra, zašto to ne koristiti?! To naravno ne izbacuje klasičnu gitaru i sva ona silna djela pisana za nju kao takvu. Recimo, jazzeri su dobro shvatili svo bogatstvo električnih gitara i na jazzu se najbolje vidi kako je moguće za istu namjenu koristiti i distorziranu el. gitaru a i najobičniju klasičnu. Naravno, jazz je nekomercijalan pravac i kao takav opet nije adekvatan za ovu usporedbu, no on daje mnoge korjene današnjoj pop, rock, metal i kakvoj već glazbi.
Gdje sam ono stao? Ne znam, nastavit ću drugi put (nastavljam, Ćiro nastavljam).
Post je objavljen 06.09.2006. u 00:19 sati.