Stojim usred malenog sela na kiši.
Pravo uz mene, kao anđeo čuvar,
Jednom je davno stajao kesten.
U svoj svojoj skromnoj ljepoti koju stvaraju naše uspomene
S velikim plodovima i listovima u koje smo zamotali prve suze.
Onaj, pod kojim spavaju svi moji sretni dani
Kad su zvijezde bile nadohvat licima umrljanim sladoledom,
a ne brigama i tugom.
Čija je krošnja doticala oblake
među kojima smo ljeti igrali skrivača.
Kestena više nema.
ni klupe, ni malene kuće što je nekad tamo bila.
A djedov je pogled sve tuplji,
I nema više moje najdraže priče za laku noć…
Moju prvu pisanku i prvu pjesmu «Volim te, mama»
Neki su novi ljudi bacili u ogrjev,
U peć koja je grijala moju majku, i njezinu majku,
A meni je dala najtoplije uspomene
Koje moje ruke grle.
Baka bi uvijek pred prvi snijeg na njoj pekla krofne,
A djed bi rezao kulen i učio me uredno slagati kriške…
Danas moje lutke u bakine stolnjake zamataju
neka nova malena lica,
neka nova malena lica koja nikada neće upoznati vile iz štaglja
i plesati s bundevama koje se u ponoć pretvore u zlatne kočije.
Svi će se oni možda smijati,
Ali to neće biti onaj sretni smijeh kojim smo se mi smijali,
ne znajući koliko je zapravo siromašno sve što imamo,
ljubeći sretno siromaštvo...
Stojim usred malenog sela na kiši,
Ruke mi se grče od hladnoće,
Zglobovi su mi crveni pa ih trljam da se ugrijem;
Suze se miješaju s oblačićem toplog daha,
Magli mi se vid,
Počinje padati i malo snijega,
A nosnice mi bode miris toplih krofni s pekmezom…
Čvrsto stišćem svoje prve baletne papučice i til,
A iza prljavih prozora
U čudu me gledaju oni novi ljudi;
Osjećam da više ne pripadam ovamo…
Koraci me sami nose prema malenim svjetlima u daljini,
Pogledaj, bako! Eno dide!
Vidi, bako, on hoda!
Potrčim da uplovim u najsigurniji zagrljaj,
I djed je već čučnuo da me uhvati -
A moje snove prekidaju kameni oblutci na putu za groblje…
Post je objavljen 05.09.2006. u 21:50 sati.