Mokra odjeća više mi nije nimalo smetala. Sjela sam u njoj pored kamina, s bocom vina u ruci, prepuštena svojim mislima. Vatra je dopirala do mene, ali me nije grijala. Ne bi bilo ništa drugačije ni da sam stavila ruku u plamen. Pogled mi se izgubio u njoj. Nekako…Praznina je ispunila i posljednji dio mene. Uzela me u potpunosti. Otupjela od poljupca koji se nije smio dogoditi, nisam osjećala ni najmanju bol dok sam oštri komad razbijenog stakla grčevito stiskala u šaci. Nisam osjećala apsolutno ništa…
Jesam li razbila bocu? Jesam. Kako? Ne znam. Znam jedino kako sam njene ostatke stiskala poput najvećeg blaga i praznim pogledom bezosjećajno gledala u krv što je tekla. Ništa mi nije bilo jasno. Vrijeme je prolazilo, postajala sam još tuplja. Još uvijek nije boljelo. Ni najmanje. Zar treba biti još dublje? Koliko duboko? Treba li mi staklo probiti ruku i izaći van na drugoj strani? Ne znam…
Tek tad sam shvatila da uopće nisam popila vino, nego sam odmah razbila bocu udarivši njome po kaminu… Sjetila sam se odakle krhotine stakla. Sve one misli koje su mi do maloprije divljale glavom sada su me napustile. Nijedna od njih nije se zadržala, nijedna nova nije došla. Praznina u meni i oko mene…Mrak je progutao svaki smisao. Ne znam što se tad dogodilo, no u taj čas iz transa me probudio glasan smijeh koji je dopirao od ulaznih vrata. Znajući da je to još jedno od priviđenja kojima me kažnjavaju, nisam se uopće trudila pogledati tamo. Taj neujednačen smijeh nije prestajao. Bio je sve glasniji, sve stvarniji. Sve bliži. Začula sam i korake. Mora da ludim. Zatvorivši oči, začula sam i glas:
-Hej, vratio sam se. – bio je to Chris. Sa sobom je doveo neku curu. Ona je bila ta koja se smijala. Kako nije mogla sama hodati, on ju je pridržavao. Vidjela sam zašto – bila je toliko pijana da joj drugo nije preostajalo. Nije se prestajala smijati, a ja sam i dalje stiskala staklo zabodeno u šaku. Nisam pitala ništa, nisam čak ni gledala. Prema njima sam uputila tek jedan tup pogled u djeliću sekunde. Zapravo me nije zanimalo tko je ona ni zašto je pijana….Baš ništa. Ipak, Chris je mislio da mi duguje objašnjenje što u kuću dovodi nenajavljenog gosta:
-Ovo je moja frendica. Sorry kaj sam je doveo ovamo, ali nisam je mogao ostaviti u ovakvom stanju. – obraćao mi se tonom punim poštovanja, što je curu u crnome natjeralo da se nasmije i usporedi me s najmoćnijom i najstarijom vampiricom.
-He he…A gdje su ostali?
-Koji ostali? – nisam shvaćala.
-Pa ostali vampiri. Tvoji sluge. – dovoljno sam shvatila. Zapravo je simpatično što tako misli.
-Inače, ovo je Christina. – moglo bi se reći da me upoznao s njom, iako joj nije rekao moje ime. Još bolje, još bolje…
-Jee…Mi smo Christian i Christina…Vidi kak je to smiješno! Zovemo se isto, he he... – uputila je te riječi svom frendu.
-Ne zovi me Christian! Ja sam Chris, kužiš? – upozorio ju je, pomažući joj da sjedne. Zatim se obratio meni:
-Nemaš ništa protiv da ostane dok se malo otrijezni?
-Nemam. – promrmljala sam, ispustivši staklo iz ruke na pod. Nitko nije primijetio, baš kao ni desnu ruku punu krvi. Na vrijeme sam je maknula i stavila iza leđa, tamo gdje je nitko nije mogao vidjeti.
-Čovječe, Morte…-Chris je primijetio nešto na meni. Nadala sam se da nije krv. I nije bila.
-Gdje si bila? Sva si mokra!
-Malo sam bila vani i onda je počelo padati. Ne brini se. OK je.
Christina se i dalje smijala. Ne znam što je tako smiješno u gledanju vlastitih prstiju. Nekako se činilo da se najviše smijala upravo palcu.
-Što je s njom? – pitala sam Chrisa, iako mi je bilo potpuno jasno da je pijana.
-Ma kaj bi bilo….Opet se nalokala onog jeftinog vina i napljugala. Sutra se opet neće ničega sjećati. Kao i obično.
Mislila sam da je premlada da joj se život toliko zamjerio. Kada je stigao? Makar…Život ne pita za godine, to nikako. Klinci svakodnevno umiru, umiru djeca koja praktički nisu ništa proživjela. Pa, zašto bi jednoj curi od 17 godina trebalo biti išta lakše? Sigurno ne pije bez razloga, ali kako je nisam poznavala, nisam znala koji je razlog. Život zna biti zajeban, a njoj je alkohol služio kao bijeg od stvarnosti, što sam razumjela. Ne znam kome je i što pokušavala dokazati ni je li u tome uspijevala, no vidjelo se da i njoj nešto nedostaje. Pokušava zaboraviti, ne sjećati se. Dobro je dok je pijana, ali poznata je činjenica da ne možeš vječno ostati pijan. Svemu kad-tad dođe kraj. I tada si opet u okrutnoj stvarnosti. Ne želim se praviti da znam sve o njoj jer nemam pojma. Mogu reći jedino što mislim ili, bolje rečeno – mogu misliti što mislim jer ne govorim ono što mislim budući da ne govorim ništa. Ne znam je li učinila isto što i ja, iznevjerila nekoga ili je pak netko iznevjerio nju toliko da je izgubila vjeru u ljude. Umiru li ljudi i oko nje? Je li ona još ranije od mene shvatila ispraznost života? Ne znam ni to. Opet mogu jedino misliti – nastavi li ovako bit će još jedna od onih bez budućnosti. Možda sve ovo shvaća kao zezanciju, no završit će kao Raven ukoliko nastavi slijediti put kojim je krenula.
Post je objavljen 04.09.2006. u 22:39 sati.