Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dragonfly23

Marketing

Moje ceste ne vode nikuda... Bez tebe..

Image Hosted by ImageShack.us

Mrzila sam kolodvore nekad.
Oni trenuci prije nego netko uđe u vlak, brzi zagrljaj, stisak ruke i teška torba na ramenima..
Još gore ako je netko drugi odlazio. Stajati na stanici i gledati kako vlak odlazi i odnosi sa sobom miris nekog slatkog parfema koji još ostane sat dva na majici i zatim nestane sa prvim jačim vjetrom.

Da budem iskrena uvijek sam se plašila i onih kolodvora života.
Stajati sa ruksakom i gledati u stotine vlakova i odlučiti u koji ući. Kako znati ponekad jeli to baš naš vlak i da li je zaista to odredište kamo želimo otići?
Teško je znati da za sve odluke uvijek sami snosimo posljedice.
I da povratka ponekad nema.

Svi krenemo sa jedne stanice, mladi, buntovni i raspšimo se diljem svijeta. Ali smo svi zapravo putnici i isti nam je cilj – doći na odredište kojem težimo.
I zato nema krivog puta. Nema krivih odluka. Nikad ne smijemo žaliti za odlukama koje smo donijeli, samo za propuštenim prilikama.
Jer zapravo, prolazeći danas po tko zna kojim put pored kolodvora na putu za posao, shvatim.
Sve te odluke dovele su me do ovog trenutka. Možda katkad i nije sjajan i nisam sretna, ali i on će me dovesti do onog trenutka kojem težim. Jer glupo je razmišljati da ćemo uvijek biti nesretni i tužni. To je uvijek samo trenutno stanje koje se promijeni u trenutku, jednoj običnoj minuti, jednom danu.

A danas sam sretna.

I shvatih da svi kolodvori i vlakovi života su me doveli točno do ovog trenutka.

I zato volem sve kolodvore i prljave klupe. Volem i onaj ružni smrad riječkog busnog pristaništa. Volem i one trajekte u 7h ujutro dok se smrzavam zimi kad idem na službena putovanja.
Volem sve vlakove života u koje sam bez razmišljanja ušla…..
Možda odluke uvijek i nisu bile prave, možda sam često i požalila, ali ne bi ih mijenjala nizašto. Tko kaže zapravo da su bile krive? Ponekad i moraju biti da bi nas život odveo u nekom određenom smjeru…
Zbog njih danas sam ovdje, baš ovakva i ne bih se mijenjala ni zašto. Možda uvijek postoje stvari koje možemo promijeniti, poboljšati, ali danas sam tu, a za drugo baš me briga…..


Rekao mi je netko jednom kad sam uzbuđeno tek počinjala voziti i rekla kako se jako loše orijentiram u prostoru i kako se lako izgubim, pa se bojim što da napravim kad se pogubim katkad u nepoznatom gradu…:
Ako zalutaš sa ceste i shvatiš da nisi na putu na kojem si trebala biti…Čemu panika? Pa zar je bitno? Možda si našla novu prečicu. Ili novi skriveni dio grada za kojeg nisi niti znala da postoji… Uživaj u pogledu, a ne činjenici da ne znaš gdje si… Ionako ćeš sigurno brzo naići na neki putokaz, uvijek ih ima ako dobro pratiš cestu..

Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta…

Pa zar je bitno..?

Sve me je dovelo do ovog trenutka……A jesam li rekla da sam sretna…? Jako, jako sretna.....

Post je objavljen 04.09.2006. u 22:05 sati.