E, da ne bi ispalo kao onaj put kad sam pisala o Židovima na Riječkom aerodromu, pa da unaprijed kažem:
Ne dijelim ljude ni po vjerskoj, ni po nacionalnoj, ni po rasnoj pripadnosti, niti po seksualnoj opredjeljenosti.
Dijelim ih samo na dobre i loše.
Homutno je romsko naselje u Omišlju. Nalazi se preko puta benzinske postaje na ulazu u mjesto, dakle i preko puta aerodroma, a iza same osnove škole.škola je na vrhu uzvisine, daleko tristotinjak metara od sveg drugog događanja, praktički na osami.
Žitelji tog naselja navodno su došli prije nekoliko desetina godina sa područja Hreljina, što ne znam da li je točno, no znam da su prezimenima Hudorovići i Šajnovići. Iz tih obitelji odvojilo se par pojedinaca, ljudi koji su sagradili kuće na drugim dijelovima Omišlja, koji imaju svoje firme i koji su uspješni poslovni ljudi.
Do prije Domovinskog rata, stanovnici tog naselja bili su samozatajni, rijetko su se spuštali u mjesto, živjeli su od socijale, djeca su tu i tamo išla u školu, u glavnom, za njih se praktički nije ni znalo. Ljudi, mještani, a svugdje ima svakakvih, gledali su svakako na Rome.Neki su ih pomagali i podržavali, nekima je bilo svejedno, a neki su, bez nekog posebnog razloga, zapravo bez ikakvog, zazirali od njih i oni su im bili vječiti krivci za sve što ne valja.
Kako se u našoj državi sve promijenilo, na žalost ne baš na puno bolje, a naročito ljudi i njihov mentalni sklop, tako su i naši Romi, slijedom informacija u medijima, počeli tražiti svoja prava, glasno vikati protiv nepravdi, ali to je sve ostalo u okvirima nekakvog mjesnog prepucavanja. Djeca su, po Zakonu, počela obavezno ići u školu, i tu nastaju prvi problemi.
Usput, gradski oci, nebitno iz koje stranke momentalno na vlati, rješavale su problem Roma na jedan vrlo pronicljiv način. Dali su im struju i vodu, dali su im pravo na novčane i socijalne pomoći, i time su riješili problem.Kako ne!!
Romi su i dalje ostali neuki i nepismeni, jer nitko o tome baš ne vodi previše računa, Zna se da će mnoga djeca krenuti u školu, ali se isto tako zna da će je rijetko koje dijete i završiti. Počesto stignu samo do nižih razreda.
Tako. Ljudi su shvatili da danas treba "imati", odnosno pokazati da se ima isto što i drugi.Dakle, to su auti, garderoba, mobiteli, a kod djece je plafon užicati lovu i trpati se čipsevima, sladoledima i colom.
Ipak, u svemu tome nešto nedostaje.Iako djeca imaju sve što i drugi, bar ono površinski, ti klinci nisu zadovoljni. Nitko se ne želi s njima družiti, što zbog načina na koji se ponašaju, a on je malo čudan, što zbog navika i kulture koju nose iz kuće, što zbog agresije, vidne agresije, koju iskazuju ta dječica. Meni je jasno da su ljudi preskočili jednu fazu edukacije iz nomadskog načina života do šarenih laža, ali to smo im mi dali na takav način, samo da skinemo problem sa leđa. Dakle, daj im materijalno, a duhovno - pih, kome to treba! Obrazovanje? Čemu? Pa oni i onako nikad neće ništa drugo raditi doli skupljati plastiku i željezo...to nisu moje misli niti zaključci, to je način na koji ja vidim da se rješavaju takvi problemi kod nas. Ne znam kako je u drugim dijelovima Hrvatske gdje postoje slični problemi.
I sad, što ja htjedoh reći...
Klinci su počeli trenirati nogomet negdje krajem ljeta, osnovao se Nogometni klub Omišalj. Teren je točno preko puta naselja Homutno, iza bivše Policijske postaje koja, dok je radila, nikada nikakvih problema nije bilo.
I tako, dečki treniraju, a mali ljubomorni Romi jednostavno im bojkotiraju trening, uzimaju loptu, trče po terenu, zadirkuju i trenera i djecu...treneru je puk'o film u dva navrata i jednostavno je prekinuo trening. E, sad, koliko je to pametno, ne znam, ali on valjda najbolje zna što radi.I dao je do znanja da će to učiniti svaki put dok se igralište ne ogradi, a ako treba "i zaštitara postaviti!"
Dakle, dobro je možda djeci iz Omišlja, oni su otišli doma, ali ovih par što ovisi o prijevozu, a tu je i moj jedinac, ljubi ga majka, prepušteni su na milost i nemilost malim haharima. I oni su ih tukli i gađali kamenjem od igrališta do autobusne stanice.
Sad, klinci bi se branili, ali njih je strah da im ovi ne dovedu svoje starije. Zato podnose maltretiranja, a priča seže u prošlo proljeće...
Dva dečka, Roma, proljetos su usred dana zaustavila tri djevojčice koje su išle u školu na poslijepodnevne slobodne aktivnosti...jednu su poveli sa sobom pod prijetnjom nekakvog nožića, zatvorili je u baraku i rekli joj da će ona sada biti njihova žena i neka se skine gola...da se razumijemo, to su djeca od 10, 11 godina...malena je igrom slučaja kćer jedne nastavnice...sve se zataškalo, jer se takve stvari zbog maloljetnosti ne smiju davati u javnost, ali reakcije ljudi , nakon što su priče poprimile usmenom predajom razmjere katastrofe i primjese krimića, bile su strašne..."treba uzet bure benzina pa ih zapalit!", "treba ih sve pobit!" i tome slično...e, sad koliko znači prava informacija, a koju nitko nije dobio...nego se pustilo ljudima da nadograđuju...od usta do usta...
Odonda su se odnosi između Homutnog i Omišlja poremetili, vidno. Razlike su još i veće nego što su prije bile, one tipa "mi i oni". Djeca se boje agresije, a u prvi razred, koji broji 16 učenika, šestoro upisanih ih je iz naselja.Gledam jutros njih i njihove mame, skupili se u uglu,uplašeno gledaju što ih čeka, tete puše cigaretu na cigaretu, mislim, tko će njima reći, ej, ovo je škola, tu se ne puši...nema smisla...
Da ne pričam da je ulazak u školu kasnio desetak minuta, ali to je kod nas tradicija...nakon par uvodnih riječi,(a bio je tu i gradonačelnik, jel'!), podjele rasporeda, ali samo za sutra, jer ga i opet nisu uspjeli sastaviti na vrijeme, djeca su, opet tradicionalno, krenula na Misu za početak školske godine. Svi, čoporativno.Od prvog do osmog.
Nastavnici, jedan, pa drugi, otišli su sa Mise, naravno, na kavu...i tako...oko 10 i 30, evo ekipe, čekam Luku, a njega nema...kad stiže mamin jedinac, ljubi ga majka, crven k'o paprika, još ja mislim, ma vidi tele, opet je izvodio bijesne gliste negdje, a ono on plače k'o kišna godina, grca, briše majicom sline...Normalno, najprije sam se paralizirala, ali samo na tren, onda priupitala što je..."Opet su me Romi tukliiiii!!", a zašto, pitam ja..."Ne znam, ja sam plesao (!) za vrijeme mise dok je zbor pjevao, a oni (? ne kužim kako to da idu u crkvu?) su mi rekli da ću vidjet kad izađemooooo...ja im nisam ništa radiooooo...".
Što je, zapravo, bilo? Dečki su stekli hrabrost već na treninzima, vidjeli su da se ovaj moj seronja povlači i da ga mogu gnjaviti...pa su nastavili u tom tonu...a ovaj, i opet od straha da mu ne dovedu starije, trpi, pizdek jedan...
E, a kad su ta dvojica naišla, (jedan je dogurao do 4., a drugi je krenuo s Lukom u prvi, a sad ide s Dorom u treći...),kad je meni pao mrakec na oči, kad mi je sva pedagogija i snošljivost otišla do vraga...kad je mama počela vrištat na ovu dvojicu, a ono centar Omišlja, masa ljudi, kafić i slastičarna puni ljudi...malo dalje i Općina...
"Slušaj,ti, prije nego popizdim do kraja da ti kažem da ovaj mali za tebe više NE POSTOJI!! Jel' ti jasno?! Nema ga, zrak, ništa, nada!! A idući put kad čujem da si ga samo pogledao, njega ili bilo koga drugoga, da si i pomislio dignut ruku na nekoga, dovedem ti svu policiju i socijalni rad, pa ćeš i ti u domu završit!!"
A mali me gleda, svi su pod dojmom dečka koji je završio u domu nakon incidenta sa barakom...I još pokušava biti onako pubertetski bahat i bezobrazan, samo imam ja i za to lijeka...
"Začepi, il' ću te ja začepit!!", ali dovoljno tiho da me ne čuju drugi, a dovoljno glasno da me on čuje...
"Jel' jsno, prijatelju?!" Ništa.
"Ma,jel' jasno??!" ptam ja opet..."Je, teta..."
Znam da nisam to popularno izvela, ali više tu nema ni pažnje, ni pedagogije, ni ničega.Mislim, ne znam zašto se uvijek kad ta djeca idu u školu mora od nečega strahovati...te od busa, te od ceste, te od droge, te sada i od Roma...ma točno mi dođe da ih jednog i drugog ispišem i pošaljem negdje drugdje...
Ne preuveličavam stvari. Sve ove godine, a u tu školu kontinuirano "idem" već Bogu hvala 17-u godinu, uvijek je bilo malo ovoga, malo onoga...ali ovo sad, ako se tome ne stane na kraj, neće baš biti dobro.Ako ništa drugo, a ono radi toga što djeca rastu, što sami kuže stvari, što možeš ti pričati o jednakosti i snošljivosti koliko god hoćeš, kad je njihovo iskustvo i praksa iz prve ruke nešto sasvim drugo. Što se iz toga može izroditi?
Samo nešto nalik na onaj negdašnji film "Priča sa zapadne strane"...
Eto, nama je veselo počelo. Baš je dobro krenulo.Mama je imala i performance, ali mora netko...ako ste čuli da se netko drači, ne bojte se, to sam bila ja...
DODATAK:;
...hehe, pita Maja jel' ima što lijepoga ovdje kod mene...
ma, ima, ljudi moji...evo, kao prvo, ja sam lijepa...:))
Drugo, vjerovali ili ne sutra navečer koncert na jogu (boćalištu), u Njivicama, ima ni više ni manje nego klapa "Maslina" iz Šibenika...besplatan, naravno...mijenjala sam smjenu radi toga, bit će lijepo vrijeme, sretna sam k'o prase...onako kad se zavalja u blato...
Onda, ima lijepo vrijeme, lijepi mir, lijepa temperatura zraka...jedan prekrasan završetak ljeta...mislim da ću sutra popodne opet na plivanje, zaranjanje...
Lijepo je i to što mi je danas poznanica rekla da je trduna...jupi, sretna sam k'o da sam ja trudna, baš sam sretna...opet k'o prase...ono isto...
Evo, susjed mi je poslao vrećicu friško pobranog grožđa, ali ne blo kakvog, već onog aromatičnog, fragole, koja me svojim okusom odmah vrati u djetinjstvo, sjeti na nonu u Lovranu...pa sam i opet sretna...
Eto, još da su i ljudi kao i vrijeme, ma kud veće ljepote...ali, ne može baš sve, jel' tako?
Post je objavljen 04.09.2006. u 17:00 sati.