Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/muskaracsbrkovima

Marketing

KRAVATA CROATA ZA VELIKOG BRATA

Nedjelja, 3. rujna

Kravatu sam stavio oko vrata svega nekoliko puta u zivotu. Ali sam zato autor jedne najukusnije na svijetu! Bila je duga 10 metara, a napravio sam je od 120 kila raznoga voca i nesto povrca. Bilo je to 2001. godine, na Vocnom trgu u Splitu. Svoju sam multivitaminsku instalaciju nazvao „KRAVATA CROATA ZA VELIKOG BRATA“. Protezala se od podnozja spomenika Marku Marulicu prema Rivi, lagano iskosena u pravcu obliznje butige kravata „Croata“. Trajala je nekoliko sati, jednog suncanog subotnjeg prijepodneva, a onda su je ljudi „potrgali“. Tko vise-tko manje, netko kilo a neko vise njih, Splicani su dijelove moje kravate ponijeli kuci i pojeli je. Takav je bio koncept.

„Jutarnji“ i „Novi list“ su objavili vijest s fotografijom o akciji, a ja sam dobio i prilicno komplimenata od kolega (sto i nije bas lako). Akciju je honorirao osobno vlasnik „Kravate Croate“, gdin Marijan, s kojim sam se tom prilikom i upoznao na Kaptolu. Tada sam mu bio prdlozio i nastavak akcije: da montiram jednu, jos vecu, kravatu na procelje kule na Vocnom trgu. No, on mi je kazao da ima i vlastitih ideja te do nastavljanja nase suradnje nije doslo. Autor sa sponzorom-to ide ali autor s autorom – to ne ide.
I onda je proslo par godinica dok se nije pojavila mega-kravata oko pulske Arene a ove godine XXXL-kravata je obuhvatila citavu Hrvatsku. U medjuvremenu, jedan artisticki bracni par iz Japana ove je godine montirao kravatu od cvijeca na Stradunu, sto su nase novine takodjer popratile foto-vijescu. Velika crvena kravata, koja od jutros visi iznad Peristila, i druga manja, koju su svezali sfingi oko vrata, podsjetile su me na pocetak art-kravatenja u Hrvata. Kojemu na pocetku stoji moja socna, zivopisna, hranjiva i multivitaminska „KRAVATA CROATA ZA VELIKOG BRATA“.Pa nek se zna, cjelovite informacije radi. Zasto ne?!

Odose nam turisti ali ih je jos ostalo. Split se opet vraca u svoje korito i u svoju kolotecinu. Ulice su prazne kao novcanici, osmjeha nigdje ni za lijek, bolno je kada ostanes sam sa sobom. Dok traje sezona, bavis se njima, turistima, njih gledas i slusas, opsluzujes i zaradjujes na njima, i sve je lakse. Splitu se tada promijeni krvna slika i energetsko stanje, ulicama tece vise adrenalina i nesto bi se kao moglo dogoditi, mogucnocsti i obecanja su u zraku. A onda se plimni turisticki val povuce i Splicani ostanu nasukani na svome plicaku. Oseka svega.

U cetvrtak su na Rivi svirali „Cubismo“. Muzika za ples. Upravo ono sto Splicanima najvise treba kao terapija. A u cemu najmanje sudjeluju. „Uala, sta su dosadni! Kako ih mozes slusati? Pravi proliv.“ – dobacio mi je u prolazu jedan ovdasnji kritizer. To jest: tipicni Splicanin. Nisam mu nista odgovorio. Nastavio sam plesuckati na mjestu, smjeskajuci se. Ispred mene je plesala jedna visoka, dugokosa i tamnoputa Splicanka, kao da se direktno spojila na Che Guevaru iz mladih dana. Iznimka koja potvrdjuje pravilo. Ispred nje plavokosi par: grljenje, okretanje, smijanje i onda opet kruzni plesni pokreti. Uzivali su. Stranci, naravno, nase ce te prepoznati po ukocenosti, namrgodjenosti i distanciranosti. Boje se sami sebe. Narocito kad im se plese. Ili jebe.




Post je objavljen 03.09.2006. u 20:16 sati.