...nego, eto...
Dolazim ja, tako, danas opet na posao, vodim Doru sa sobom, djetetu je dosadno, pa se zabavlja gnjaveć mamu...
Pisala sam ja o onom mom prvom...što vozi veeelikog Audija...koji nema ni osnovnu školu...i koji nije bio "dovoljno dobar" za mene...
I eto, otkad je u srpnju prvi put viđen, tu dva metra od mene, počesto oni to dolaze ovdje na klopicu...i nekako se uvijek nakelje tako da se dobro vidimo, oni mene i ja njih...dođe mi da im mahnem i poželim dobar tek...ali neću, eto, imam nekakav ponos...još uvijek...
Zapravo, dolazim ja, i škicnem usput situaciju u restoranu,a ono, tik do ograde, plava teta sa cuckom u naručju, a on joj iz tanjura liže...pogledam bolje, a ono happy familly papa, blaguje, štono bi se reklo...tu su i cure, moram priznati da imaju lijepu djecu...
Elem, svi imaju veeeelike naočale, puuuuno lanaca, i cucka naravno...valjda im je sikira još više u med pala, ili je dotični otkrio još jedno mjesto kojim može dokazati da je "in". Jer di ćeš više "in" nego papati u "Rivici"? K tome još i pasa imati sa sobom, isključivo u naručju, jer i to je "in"...
Mama, mama, jel' to iz tebe ljubomora progovara?
Ma jebe se meni i za žderanje i za pasa. Jebe mi se i za njega i za Audi i za lance...
Nego ponekad, kad ih tako vidim kako se šeću i drže za rukice, pomislim kako mi je možda moglo bit, a ne da se tu jebem sa propalim brakovima i brojim nedjeljom tuđe pare za nekakvu lovu...koju sam već odavno potrošila...ne na žderanje u "Rivici"...
Pa ustuknem, postanem samo čovjek, i pomislim kako je život ponekad veliko sranje.
Sranje na kvadrat.
Post je objavljen 03.09.2006. u 16:40 sati.